O. Antun Puntigam – uslišene molitve i ruža svete Male Terezije

 (…)  

    Misao za rad na ujedinjenu crkava vrlo ga je oduševljavala. Osobito mnogo misli na to iza 1918. god. no sve jasnijom mu postaje ideja, da poradi ne samo na sjedinjenju istoka, nego čitavog svijeta: katolika među sobom, rastavljenih kršćanskih crkava i nekršćana – svi da se sjedine u Isusu, a veza među svima je Presv. Euharistija. „Da svi budu jedno“ – stajalo je kao geslo na novom listu s naslovom „Euharistijski savez naroda.“ Statute je za taj savez izradio još u Splitu, a list je počeo uza sve goleme neprilike, osobito financijske, izdavati u Beču 1920. g. Tu je dao oduška svom velikom srcu, koje je obuhvatalo u žarkoj ljubavi cijeli svijet. „Prije sam radio za jednu zemlju, a sada je čitav svijet polje mog rada,“ reče jednoć. Krasni ovaj časopis zašao i u nekatoličke krugove, urodio brojnim obraćenjima i velikim plodovima.

    Uz taj žarki apostolski duh bio on čovjek molitve, pun iskrene i priproste pobožnosti. Veliko je pouzdanje stavljao na sv. Josipa. Napravio si t. zv. „bilježnicu sv. Josipa“. Uzeo knjižicu, tu pisao svoje potrebe i želje, a kad je bio uslišen, nacrtao bi pokraj molbe malo srce u znak, da je dobio. Na taj je način isprosio na pr. u velikoj krizi za stanove, da je mogao po volji birati među 4 sobe za kancelariju, dobio čitavu štampariju, razne mašine i koješta drugo. Mnogo mu je trebalo, mnogo je pisao u tu knjižicu, mnogo je i dobio.

    Vrlo je štovao i Malu sv. Tereziju. Jednom poče njoj u čast devetnicu. Molio je svaki dan 24 Slava Ocu, u čast 24 godine njezina života. Bio je baš u bolnici. Za znak, da je uslišen, zatraži od sv. Terezije, da mu pošalje za devetnicu svježu, rascvalu ružu. Treći dan evo k njemu jedne osobe, koja mu donese na dar krasnu crvenu ružicu. Možda je slučaj, ali u siječnju uz -10◦ C obično nije dobivao ovakvih ruža. Započe drugu devetnicu i traži ovaj put bijelu ružu. Četvrti dan dođe č. sestra bolničarka i nosi mu bijelu ružicu govoreći: „Evo vam nešto od male Terezice, mnogo vas pozdravlja.“ – „Otkud vam to?“ – „Bila sam u kapelici pred nakićenim kipom male Svetice. Dolje je pala jedna ruža. Hoću da je stavim natrag, ali ne znam kuda, pa mi dođe na um, da je vama donesem.“ Da je i to samo slučaj, ili se maloj Svetici sviđala njegova iskrena jednostavnost, te ju tako očevidno, upravo čudesno nagradila?

(…)

    Mnogo je trpio od raznih bolesti, uvijek bio veseo, nastojao da ne bude na teret drugima. Kad bi ga pitali; kako mu je, odgovorio bi: „Izvrsno!“ ili: „Kako Bog hoće.“

(…)

    Pred smrt reče vrtlaru, da poreže svega cvijeća, nego ostavi nešto za njegov pogreb, a časnim sestrama dade točno pouke, što će činiti u njegovim zadnjim časovima. To one i izvrše. Dođe i 4. rujna, 3 sata po podne, a sestre opaze da je blizu konac. Skupe se u sobi o. Puntigama i zapjevaju tihano pjesmu: „Mariju ljubit, vijek mi je želja.“ Malo zatim: „Tebe Boga hvalimo,“ sve kako je Otac zaželio bio. On mirno leži. Kod treće kitice podigne k srcu ruku s onom bijelom ružicom, što mu je poslala sv. Terezija. Još jedan odulji uzdah, zadnja suza se okliznu s oka, a velika duša neumornog apostola vinu se put neba. Grob mu doduše ne okiti cvijeće mile Bosne ponosne, u kojoj je prije silno želio počivati, ali žarko mu se srce smiri napokon zauvijek u Srcu Isusovu.

Broj pregleda: 509