Implicitno obećanje Katoličkog Školskog Centra Travnik uvijek je bilo kvalitetno obrazovanje, ukorijenjeno u najvišim standardima akademske izvrsnosti, njegovano biskupskim vrijednostima i obogaćeno mogućnošću učenja u potpuno rezidencijalnom okruženju.
Povijest
Nakon uspostavljanja Austrougarske uprave na ovom području, sv. Stolica odmah je započela sa uređivanjem crkvenih prilika za ovdašnje kršćansko stanovništvo. 5. srpnja 1881. papa Leon XIII. je bulom Ex hac augusta uspostavio Vrhbosansku crkvenu pokrajinu te je u službu prvog vrhbosanskog nadbiskupa postavio dr. Josipa Stadlera. Jedna od prvih zadaća, sada sluge Božjega Josipa Stadlera, bila je osnivanje odgojno obrazovnih ustanova budućih svećeničkih kandidata te ostale mladeži. Za izgradnju budućeg dječačkog sjemeništa odabrao je Travnik. Grad je izabran i zato što je bio središtem središnje Bosne, koji bi se ovakvom ustanovom trebao razviti u snažno središte Katoličke Crkve i hrvatstva, što je poslije u dobroj mjeri uspjelo. Nadbiskupska je gimnazija krenula sa radom 9. siječnja 1882. godine u Travniku i tada je još okupljala vanjske učenike.
Odgoj i obrazovanje u novonastaloj gimnaziji, nadbiskup Stadler je povjerio Družbi Isusovoj, poznatoj po svome djelovanju u školstvu.
Vremenom se zgrada još više razvijala, unutar samog objekta posvećene su tri kapele, a radilo se i na poboljšanju mogućnosti za stjecanje znanja te su tako otvoreni: prirodopisni i fizikalni kabinet, kemijski laboratorij, te na kraju i arheološki muzej. Broj učenika je svake godine rastao.
Iz tog su zavoda izašle generacije bh. katolika Hrvata, svećenika i akademika raznih struka.
Posljedice Prvoga i Drugoga svjetskog rata osjetila je Nadbiskupska gimnazija i sjemenište u Travniku. Konačno, nakon Drugog svjetskog rata jugokomunističke vlasti su raselile sjemenište, a sjemeništarce su rastjerali. Vlasti su preuzele zgradu sjemeništa i gimnazije te su se u njoj 54 godine nalazile razne srednje škole.
Sredinom 1998. godine 1/3 zgrade je vraćena Vrhbosanskoj nadbiskupiji koja je odlučila otvoriti Katolički školski centar „Petar Barbarić“.
Sluga Božji Petar Barbarić
Najpoznatiji travnički sjemeništarac
“Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjavajući svoje obične dužnosti.”
Za svećeničko bih zvanje bio spreman i sto puta umrijeti, riječi su časnog sluge Božjega Petra Barbarića. U sebi je osjetio da ga Bog poziva da krene svećeničkim putem, spremno se odazvao na Božji zov i došao u sjemenište u Travnik gdje je svoje obrazovanje te duhovnu formaciju i odgoj povjerio isusovcima. Umro je na glasu svetosti u Travniku 20. listopada 1988. godine. Sahranjen je u sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage, u sklopu Katoličkog školskog centra u Travniku koji i nosi njegovo ime. Trenutno se vodi postupak za njegovu beatifikaciju.
Poznati hrvatski misionar o. Ante Gabrić, također je dijete travničkog sjemeništa. Primljen je u Isusovačko sjemenište u Travniku 1926., gdje je maturirao 1933. godine. U sjemeništu je susreo dvojicu misionara koji su se spremali na put za Indiju, o. Josipa Vizjaka i časnog brata Miju Schmidta. U jednom trenutku je o. Vizjak upitao okupljene sjemeništarce hoće li netko od njih poći u misije u Indiju. Slučajno, ili možda ne, upre prstom u malog Antu i upita: Hoćeš li ti, mali? Sjećajući se na taj događaj, o. Ante kaže: Ja sam odgovorio: hoću! I održao sam riječ!
Često je u svom svećeničkom životu govorio: Ako prestaneš davati i malo više nego što možeš, nije dobro. Ako uvijek daješ, daješ još malo više, uvijek novost, uvijek, uvijek veselje. Čovjek nikad ne ostari. O. Ante je umro 20. listopada 1988. godine, i trenutno se vodi postupak za njegovu beatifikaciju.
Još jedan travnički sjemeništarac
Sluga Božji O. Ante Gabrić
“Ako uvijek daješ, daješ još malo više, uvijek novost, uvijek radost, uvijek veselje.
Čovjek nikada ne ostari.”
Još jedan travnički sjemeništarac
Sluga Božji O. Ante Gabrić
“Ako uvijek daješ, daješ još malo više, uvijek novost, uvijek radost, uvijek veselje. Čovjek nikada ne ostari.”
Poznati hrvatski misionar o. Ante Gabrić, također je dijete travničkog sjemeništa. Primljen je u Isusovačko sjemenište u Travniku 1926., gdje je maturirao 1933. godine. U sjemeništu je susreo dvojicu misionara koji su se spremali na put za Indiju, o. Josipa Vizjaka i časnog brata Miju Schmidta. U jednom trenutku je o. Vizjak upitao okupljene sjemeništarce hoće li netko od njih poći u misije u Indiju. Slučajno, ili možda ne, upre prstom u malog Antu i upita: Hoćeš li ti, mali? Sjećajući se na taj događaj, o. Ante kaže: Ja sam odgovorio: hoću! I održao sam riječ!
Često je u svom svećeničkom životu govorio: Ako prestaneš davati i malo više nego što možeš, nije dobro. Ako uvijek daješ, daješ još malo više, uvijek novost, uvijek, uvijek veselje. Čovjek nikad ne ostari. O. Ante je umro 20. listopada 1988. godine, i trenutno se vodi postupak za njegovu beatifikaciju.
Sjemenište danas
Sjemenište nije samo obrazovna, nego je prije svega odgojna ustanova. Formira mladiće koji žele ići svećeničkim putem i pomaže u duhovnoj izgradnji svakog pojedinca. Život u sjemeništu pomaže mladićima da steknu radne navike, da iskuse život u zajednici i da se sami uče izgrađivati zajedništvo.
OSJEĆAŠ LI DA TE ISUS KRIST ZOVE?
Dođi i vidi! Posjeti nas!
I poslušaj što ti Gospodin govori u srcu, otkrij svoj poziv… I ne boj se! Jer, kako nam naš sluga Božji Petar Barbarić kaže: Dakle, ne trebamo se ništa bojati. Predajmo se posve u volju Božju!
