Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ – Podružnica Kiseljak u suradnji sa Srednjom školom „Ivan Goran Kovačić“ Kiseljak, već tradicionalno petnaestu godinu za redom, raspisala je literarni natječaj za učenike osnovnih i srednjih škola koje rade po Nastavnom planu i programu na hrvatskom jeziku na području Županije Središnja Bosna, a koji je bio otvoren do 9. prosinca 2022. godine. Na  natječaju su  sudjelovali i učenici Katoličkog školskog centra „Petar Barbarić“ Travnik, te ostvarili veliki uspjeh. Učenica 7. razreda Ana-Marija Domić ostvarila je treće mjesto u kategoriji osnovnih škola, uz mentorstvo nastavnice hrvatskog jezika Ivane Zekić,  a učenica 2. razreda Nives Sivro  drugo mjesto u kategoriji srednjih škola, uz mentorstvo Ivone Rajković, profesorice hrvatskog jezika.  Dodjela nagrada organizirana je u okviru Napretkove večeri 14. prosinca 2022. godine u izložbenom paviljonu Srednje škole „Ivan Goran Kovačić“ u Kiseljaku. 

Ponosni smo kada naši učenici sudjeluju na natječajima, ali posebno kada ostvare zapažene rezultate. Čestitamo objema učenicama i njihovim mentoricama. 

Ivana Zekić 

Radove možete pročitati u nastavku. 

Božić u mojoj obitelji 

     Mir, blagostanje i radost uvijek zavlada najboljim razdobljem u godini, a obitelji se okupe oko stola na Badnjak.  Mama, sestra i ja pripremamo slasnu večeru i uživamo u kićenju bora. Važno nam je učiniti sve lijepim i čarobnim. Svjećicama osvijetlimo sve u kući, a one svjetlucaju  poput dijamanata. 

      Jedan predivan običaj nam je baka prenijela i izdvojen je jer je posebno neobičan za današnje vrijeme. Ne znam što biste pomislili kada bi vam netko darovao grančicu na Badnjak umjesto mobitela ili parfema, ali mnogi se u mom selu obraduju upravo tome. Ta grančica služi za blagoslov kuće blagoslovljenom vodom na Badnjak. Svake godine darivam badnjake, ali ne zbog slatkiša ili novaca koji dobijem, već zato što mi čini veliku radost posjetiti drage ljude u selu. Taj osjećaj je poseban. Kad sam bila manja, jednoj susjedi sam odnijela badnjak nespretno ukrašen ružičastom vrpcom na kojoj sam joj zaželjela sretan Božić, a ona se toliko obradovala da nije mogla suzdržati suze. Iz dana u dan u mom selu je sve više usamljenih ljudi kao što je tada bila ta susjeda. Ove godine sam odlučila usjeći mnogo grančica i darivati ih odjevena u bakinu narodnu nošnju jer mi i nije više tako velika. Stablo s kojeg usiječem te grančice kao da zna moje namjere. Svake godine kada se vratim po nove, dočeka me s gomilom novih zlatnih grančica. Taj običaj nije tako čest, ali ja ću ga prenijeti i svojoj djeci. 

      Božić u mojoj obitelji bi bio kao i u većine da ne držimo do naših starih običaja. Idemo i mi na ponoćku, molimo prije večere, posjećujemo rodbinu i prijatelje, kupujemo darove, veselimo se i slavimo. Božić je vrijeme darivanja, ali ne treba očekivati da ćete primiti dar, a najveći je onaj koji se rodi u srcu. Božić nije samo snijeg, ukrašen bor ili druge stvari, već ljubav, radost, blagostanje i zbog toga mi je omiljeni blagdan.  

Učenica: Ana – Marija Domić, 7.b 
Mentorica: Ivana Zekić 
Škola: KŠC „Petar Barbarić“ – Osnovna škola Travnik 

Božić u mojoj obitelji 

Bliži se Božić, najradosniji kršćanski blagdan. Radosno trčim školskim hodnicima sretna što ću vidjeti svoje prijatelje. Poseban osjećaj je  biti drugi razred gimnazije. Osjećam se nekako važnom, odraslom, nisam više ona preplašena djevojčica koja se boji novih početaka. Taj dan je bio vjetrovit i lišće je našlo skonište čak i u mojoj dugoj kosi. 

Popnem se uz stepenice i na kraju hodnika ugledam svoj razred. Ulazeći u razred radosno pozdravljam svoje prijatelje. Poljupci, smijeh i zagrljaji prožimaju učionicu. Uvijek smo posebno raspoloženu u božićno vrijeme. Zezaju me, čupkaju za kosu, vade pokoji žuti listić koji mi je vjetar donio. U svom tom smijehu, nekako mi je i dalje tiho…Nema one glasne buke nas učenika kakva je nekada bila. Gledam, netko mi nedostaje! Nekako nas je malo, čak dvije prazne klupe. Pogledom prijeđem svoje školske prijatelje i shvatim da  nedostaje jedna djevojčica i jedan dječak, Luka i Maja. Pomislim da su možda  bolesni ili samo prespali. Uz škripu vrata se polako otvaraju, a mi trk na svoja mjesta.  Ustajemo, pozdravljamo razrednika  i opet uz škripu stolica sjedamo. Okrenem se oko sebe, a u glavi mi jedna misao. Zadnjih godina moga školovanja sve više i više djece odlazi iz moga grada, moje škole…mog života. Sjetim se svoje osnovne škole, bilo nas je čak tri razreda po 25 učenika. Netko je otišao u Njemačku, Austriju, Hrvatsku pa i dalje, čak na drugi kontinent.  Zašto sunce ovdje ne grije tako dobro kao u drugim sredinama? Svakodnevnica je obojena sivom bojom raznih problema o kojima odrasli pričaju. „Nives, gdje si odlutala“, upitao me je razrednik. „Tu sam“, tiho odgovorih. Razrednik nas je obavijestio da su Luka i Maja otišli u Njemačku. Mi šutimo, a pogledi govore više od riječi. Nismo se uspjeli ni pozdraviti s njima, tužno. Sve više praznih  klupa, uvučenih stolica, a manje prijatelja. Ja rastem u nekim čudnim vremenima. Mama mi kaže: ,,Znaš, uvijek su neka vremena, a ovo su tvoja!” Ali ja pak mislim malo drugačije. Mislim da sva djeca ne odrastaju sa spoznajom da trebaju napustiti svoju domovinu. Cijelo odrastanje slušamo o   proteklom ratu. Borbama koje su se odvijale i životima koji su položeni za slobodu. Sada kada bismo trebali uživati u toj slobodi, ljudi odlaze. Odlaze jer žele pravdu i drugačiji život. Trudim se, sa svojih šesnaest godina, biti aktivna članica mnogih udruženja koja se bave mladima i radim na raznim projektima koji bi trebali potaknuti adolescente na zdravo i kvalitetno odrastanje. Međutim, probleme koje naše društvo proizvodi svakodnevnim negativnim političkim događanjima utječe i na nas mlade. Mi samo želimo sretno odrastati, ne želimo podjele, želimo biti samo djeca! „U djeci se obnavlja i čisti rijeka čovječanstva“, rekao je veliki pisac Ivo Andrić. Ta rijeka su moji prijatelji i ja, Maja i Luka, dijete koje je tek rođeno. Možda je moj grad zavijen jutarnjom maglom, tmuran, ali sunce koje izađe pokaže svu raskoš ovih brdovitih predjela. Bit će pravde,  mora biti!  Ali ako nećemo težiti i tražiti bolje sutra, onda ćemo svi u tuđinu. Široka su naša polja, visoke su ove planine, ima mnogo prirodnih ljepota koje bismo mogli iskoristiti i uživati u njima. Moja prijateljica živi ispod planine Vlašić u jednom malom selu. I ona se brine što njeni susjedi često pričaju o nepravdi, teškom životu i odlascima. Mnoge kuće su ostale puste. A taj krajolik predivnih livada i šuma ostavlja bez daha. 

Zvono označi kraj školskog sata i ja se iz svojih misli polako vratih u stvarnost. Moji prijatelji počinju kititi učionicu jer to je običaj u našoj školi. Na hodniku se čuje božićna pjesma. Odjednom me je preplavila neka blagost i toplina, nešto mi ispuni srce. Pogledam kroz prozor u nebo i zahvalim Bogu što su članovi moje obitelji zdravi i što ćemo još jedan Božić dočekati i proslaviti zajedno. Moj Božić je u mom srcu i obiteljskom zajedništvu. Osjetih dašak ljubavi Boga koji se utjelovio i postao jedan od nas. Božić je uvijek bio obiteljski blagdan i zato je tako poseban. Imala sam potrebu što prije stići kući i zagrliti svoje roditelje i brata. Poželjela sam da proslavimo Božić čista srca puna ljubavi za bližnje, za ljude u potrebi, za starije i nemoćne i za sve ljude koji su svoj dom pronašli negdje daleko. 

Duh Božića svima će  vratiti vjeru u bolje sutra i u svjetliju budućnost. 

Učenica: Nives Sivro, II.a 
Mentor: prof. Ivona Rajković 
KŠC „Petar Barbarić“ Travnik-Gimnazija 

Broj pregleda: 679