LITERARNI RAD | 1. mjesto

„Nije život lak ni slobodan ni siguran, ali može o njemu da se mašta bogato i priča mudro, pronicljivo, šaljivo“

Žene su se radosno okupile oko kreveta gledajući u bijele stolnjake siromaštva, a majka je proživljavala posljednje muke očekivana poroda. Došao sam na svijet ne znajući za neimaštinu moje robovske obitelji, za poteškoće ovog stanja ispunjena očevom umirućom nadom i majčinim suzama.

Bio sam prvo dijete u obitelji, čuvali su me kao najvrijednije blago što ga čovjek može imati polažući u mene najveće roditeljske nade. Svi su mislili kako je meni, odnosno mojoj cijeloj generaciji suđeno ono što njima nije bilo, ono za čim su nestrpljivo priželjkivali bosih nogu s prljavim bijelim suknjama, ono što su zvali sloboda laganog života popraćena sigurnošću, no vlasti im nisu dopuštale. Kako sam odrastao, u meni se također pojavila ista želja koju sam odlučio ispuniti, jer bojao sam se razočarati roditelje koje sam volio bez obzira na pritisak koji su mi davali.

I tako u toj atmosferi želje odlučih se poći u dalek svijet, odlučih napustiti majku i oca sa samo sedamnaest godina, mlad i neiskusan. No bez obzira na sve to, obećah majci kako ne puštam njenu ruku punu žuljeva bez razloga i ocu kako se ne vraćam bez dovoljno novca za krov kuće koja je tada bila samo tužna propala slama.

Otišao sam od kuće prema kojoj se nisam mogao okrenuti i uputiti zadnji pozdrav jer znao sam kako bi me to slomilo, znao sam da nisam mogao podnijeti suze moje uplakane majke koja se sedamnaest godina nadala, koja je sedamnaest godina čekala. U svoj glavi sam imao nekakve planove, no sve je to bila sitnica za ono što me čekalo.

Kad sam došao tamo gdje mi je majka rekla, dočekala me teta koja je već davno pristala primiti me u svoj dom, jer znala je kakve dvojbe imam i zašto dolazim. Pa i ona sama je bila u takvom jadnom stanju prije nego što je svoje mjesto potražila negdje drugo. Tetina kuća je bila poprilično velika za mjesto na kojem se nalazila, a prozori su bili od najsjajnijeg mogućeg stakla.

Zagledao sam se i u velike grmove koji su je okruživali kao očajni putnici s vlaka, kad mi je teta blago rekla kako mogu slobodno ući i kako je ovo i moja kuća koliko i njena, no naravno uz to sve sam morao poštivati određena pravila. Teta je bila najbolja osoba koju sam poznavao i nisam mislio kako ću ikad vidjeti njenu lošu stanu, čak očekivajući kako je i nema, no ja sam kao što rekoh bio mlad i neiskusan, pa sam prvom prilikom poništio dogovore sa svojim djetinjastim ponašanjem.

Počeo sam se vraćati kući u zoru, no ne zbog posla, počeo sam piti, no ne zbog tuge, pa je teta ubrzo pukla. Rekla je kako ona ne želi biti odgovorna za moje loše ponašanje i poručila mi je kako bi majka bila jako razočarana kad bi saznala, a ja sam samo odjurio i nikad se više nisam vraćao u tetinu zahvalnu kuću, pa čak ni po svoje stvari koje je teta poslala nazad tek kad je saznala za moju adresu u malo daljoj budućnosti. Tek kad sam izjurio van, vidio sam kako je teta upravu i pokajah se u isto vrijeme moleći da teta ne javi informacije nazad doma.

Nakon toga sam beznadno lutao ulicama gdje sam i spavao, jer naravno nisam mogao omogućiti bolji smještaj, a lutao sam dosta dugo, lutao sam sve dok je nisam upoznao u toj nesreći, u toj prokletoj nesreći koja mi je na kraju donijela nešto dobro. Počeo sam biti zahvalan Bogu na prilikama koje su me snašle i na tom trenutku kad sam prvi put ugledao nju, volju za životom koja me od tada stalno pratila dajući mi neku snagu koju nisam mogao objasniti.

Sve je krenulo na bolje, našao sam stan s pogledom na drvo zeleno i ljeti i zimi koje mi je davalo volju svaki put kad bih ga pogledao. Govorio sam si : “Ako može drvo koje samo stoji puštajući nezaustavljivo korijenje, možeš i ti kojeg te ništa ne može zaustaviti na tlu”, a tako je i bilo. Nakon što sam dobio vijest o tome kako je majka bolesna gorko sam zaplakao. Tu večer su posijekli i moje drvo pobjede, a ja sam znao da je to kraj, da majka neće ozdraviti. Sva moja maštanja su pala u vodu potopivši luke i brodove, sve dobre priče o životu su propale.

Došao sam kući što sam prije mogao, a kad su se vrata otvorila iza njih je stajala od sreće uplakano lice majke koja mi je priznala kako je sve izmislila samo kako bi vidjela svoje najstarije dijete i kako bi ga čvrsto zagrlila. Ja čak nisam bio ni ljut, nego sam joj potrčao u zagrljaj kao vlastita sjena osijećajući kako mi izmorene ruke prolaze kroz kosu. To mi je bio najveći znak kako se o životu i dalje može maštati bogato i pričati mudro, pronicljivo i šaljivo. Nakon toga sam se pozdravio od mjesta po drugi put, okrećući se prema kući i gledajući kako se blista nova cigla moje pobjede, a kad sam došao vidio sam kako su posadili mlado drvo na mjesto starog, baš kao što sam ja posadio sjeme novih odnosa, novog iskušavanja popraćena novim drvećem i novim krovovima što ih sami gradimo kroz vihor blage vode u proljeće.

Ime i prezime učenika: Ivana Jurčević, 9. raz.
Ime i prezime mentora: Šima Majić
Osnovna škola Ivana Mažuranića Tomislavgrad

---

LITERARNI RAD | 2. mjesto

„Nije život lak ni slobodan ni siguran, ali može o njemu da se mašta bogato i priča mudro, pronicljivo, šaljivo“

Život je umijeće, a ono se uči. To je najteži ispit i škola u kojoj nema ponavljanja. Najveći je i najljepši izazov, a vrijedi ga živjeti intenzivno, srčano, s najdubljim emocijama.

Čovjek je i slab i nesalomiv, a život ga oblikuje i neprekidno suočava i s dobrim i s lošim trenutcima. Što su prepreke teže, mi postajemo jači, i tako ojačani, slabostima se odupiremo lakše. Najljući neprijatelj na našoj životnoj stazi je strah. On sikće na vjetru oko nas poput tisuću zmija i često prebiva u srcu koje tuče zbunjeno od nečeg nevidljivog, a opet tako stvarnog. Tjeskobu stvara u duši dok nam i najmanji šum oduzima dah. Strah je napasnik koji čeka svoj plijen poput gladnog pauka. Opasno je ne usprotiviti mu se i dopustiti mu da nas ulovi u svoju gustu mrežu, jer baš opirati mu se znači ne prihvatiti da nas slomi. Prepustimo li mu se, pomutit će naše misli i unijeti nemir u cijelo naše biće, a nevrijednim, uništenim i poraženim ne smijemo se osjećati, jer život je stvarnost u kojoj najbolje zavrjeđuju samo hrabri i dostojanstveni. A lijepo je znati da takvi ljudi postoje! Oni ne varaju i ne siju sumnju. Često su neshvaćeni, jer biraju teži put u olujnom vremenu, a sloboda izbora je dragocjena i samo naša. U svom hrabrom srcu i čistoj duši oni suosjećaju i opraštaju. Ljubav pobjeđuje i strah i mrak, otvara nam oči pred nepravdom i tjera nas da pomičemo granice mogućeg. I stoga, i kad nam se učini kao labirint iz kojega izlaza nema, život ćemo ipak doživjeti kao neizmjernu radost. On je kao miris ruže, kojim se treba opijati sve dok ona ne uvene, bez bojazni od njezinih bodljica. Jedinstven je i neponovljiv, poput bistre vode, koju strahovi mutiti ne smiju. I davat će nam uvijek onoliko koliko mi pružamo drugima, a osudit će svaku našu nerazboritost. Traži život od nas i mudra promišljanja i odvažne iskorake, ali i šaljive susrete, jer on je i igra i pjesma i smijeh. Stoga, budimo velikodušni i nepokolebljivi. Ne plašimo se, ne strahujmo. U svakoj životnoj utrci, umjesto straha, radije izaberimo ono što životu smisao daje, a to je ljubav. U svemu je nađimo tako da ni najustrajniji, u želji da nas ponize, pred njezinom snagom ravnodušni ne ostanu.Zastanimo, osluhnimo, opazimo!  Obuzeti žurbom i utopljeni u bujicu svakodnevnice, rijetki se okrenu oko sebe da uoče posvuda raspršenu ljepotu prirode, koja izaziva snažan dojam, toliko jak da ima moć pokositi svaku napetost i neizvjesnost koja lebdi u zraku i truje naš um.  

Naučimo li zapaziti tu prvu zraku jutarnjeg sunca, osjetiti njezinu toplinu i okupati se u njezinu sjaju, saznat ćemo da je istinska sreća u radostima, koje nas ništa ne stoje, a koje tope svaku želju za slatkom osvetom. Budimo vjerni malim stvarima, jer u njima je moć, koja život čini lakšim i ljepšim. 

Ime i prezime učenika: Lukas Barić, 9. a,
Ime i prezime mentorice: Nataša Kelić
Katolički školski centar „Sveti Josip“ 

---

LITERARNI RAD | 3. mjesto

„Nije život lak ni slobodan ni siguran, ali može o njemu da se mašta bogato i priča mudro, pronicljivo, šaljivo“

Ne postoje dvije osobe koje žive isti život, svačiji je drugačiji. svatko ima samo jedan, svoj vlastiti život, ali svačiji sa sobom nosi mnoge izazove. Nikome nije tako lagano, svačiji par cipela je tijesan na svoj način. Na prvi pogled netko možda živi bolje, netko lošije, ali svatko ima prednosti i nedostatke na svom putu ovoga svijeta. Ne može se znati kakvu borbu netko vodi, No, ne treba oklijevati. Ne smije se posustati na životnom putu koji je, ponekad, trnovit, a ponekad sladak.

Život je priča, neponovljiva. Život je isprepleten mudrošću, pronicljivošću i ljepotom. O životu se mašta, čezne. Život se voli, čak i onda kad nam se da limun. Čovjek bez slobode mašta o slobodi. Bolestan čovjek mašta o zdravlju. Čovjek bez smisla u životu nekada i ne mašta. Smisao se traži maštajući, istražujući onoga što nam je darovano. Svaki novi dan, svako novo sunce koje obasja naš planet, donosi neku priču. Svaki novi dan donosi novo bogatstvo, istinsko, nematerijalno. Bogatstvo je čuti cvrkut ptica, vidjeti nebo, biti s našim najbližim, imati rame za plakanje. Bogatstvo je i pomoći drugome!  Prihvatiti drugačijeg, pružiti mu ljubav! Bogatstvo je smijući se pričati stare dogodovštine i imati nekoga tko će slušati o tomu. Smijeh je  najvrijednije blago ovoga svijeta.

Svaki događaj nosi poruku. Oni lijepi ostaju u sjećanju, kako bi izmamili osmijeh kada je to potrebno, oni ružni nas uče lekcije. Daju nam spoznaju, ulijevaju nam mudrost, uče nas nečemu novom.

I život je doista lijep, prekrasan, uz sve poteškoće koje dođu. Život nije savršen, ali svaka nesavršenost čini nas boljim ljudima. Život nam i daje i uzima. Biva nam prijatelj, a nekada i neprijatelj. Prigrliti i kaos i mir, i plimu i oseku, nas čini čovjekom. Život je sve, ali ovisi od našeg gledišta. Zato gledajmo sve kao šalu, mudrost, pronicljivost. Svaki je događaj dar od Boga, da nas nauči, obraduje, učini ponosnim ili pak ponizi. Svaki dar je tu s razlogom. Svaki čovjek je tu s razlogom. Kad je život klimavi most, naša vjera, nada i pogled na njega je ono što ga čini sigurnim.

Nesumnjivo sve ovo, na jedan dubok, iskren i neobičan način prikazao je naš veliki književnik i nobelovac – Ivo Andrić. U njegovim djelima se daju iščitati svi mogući pozitivni ali i negativni osjećaji, ljutnja i radost, šala i vrlo jasna ozbiljnost. Oplemenio je našeg čovjeka prikazujući ga u svim elementima i stvarnim situacijama ljudskog života, posebno ovog našeg, iz BiH. Zato je velik i ponosni smo na njega. 

Ime i prezime učenika: Lucijana Vujica VI. razred,
Ime i prezime mentora: Milenka Skopljak
OS „Brestovsko“

Broj pregleda: 1441