Erich von Brandis

Život i rad o. von Brandisa u Travniku prekinut je kada je imenovan za rektora u Dobromilju^[1] . Tamo je stigao 6. XII. 1882., strpljivo obavljao dužnost, uvijek u mislima u Nadbiskupskoj gimnaziji s đacima i svojim znanstvenim radom.

Dvije godine je proveo na tom mjestu, a 1884. vraća se u Travnik, gdje će i ostati do kraja života.

Veliki je njegov doprinos ovom kraju i BiH.

Upoznajmo se sada s Brandisom kao prirodoslovcem i učiteljem, a idući put vidjet ćemo ga kao redovnika i svećenika.

4. Prirodoslovac

    O. Brandis se kao prirodoslovac bavio ponajviše botanikom. U tom ga nije u Bosni nitko pretekao. „Bio je jamačno prvi, botaničar, koji je stalno boravio u toj zemlji.“ (Freyn.) Usto se zanimao osobito za kukce, puževe, zmije i rude. S mnogobrojnim kolegama prirodoslovcima u starom i novom svijetu dopisivao se na više jezika. Bečko „Društvo za promicanje prirodoslovnog istraživanja Istoka“ imenova ga svojim aktivnim članom. U Bosni, Hercegovini i Dalmaciji bio je na glasu. I zaslužio je. Njegov stručni rad nije bio toliko teoretski, koliko praktički. Htio je da služi školi i da gimnaziji pribavi potrebitu p r i r o d o s l o v n u  z b i r k u. No daleko je nadmašio svoj cilj. Muzej, što ga god. 1884. osnova, posve je njegovo djelo i po sudu stručnjaka više nego zadovoljava zahtjevima srednjoškolske obuke. Prva znamenitost i ponos Travnika.

    Kako je to postigao? – Darova nije mnogo dobio. Odlični botaničar kardinal nadbiskup Haynald, s kojim se još od Kaloče poznavao, posla mu sto forinti, da si nabavi stručnih časopisa. Bečki carski muzej darovao mu je lava i tigra kao uzdarje za njegove pošiljke. No naš travnički prirodoslovac više je darovao nego li primao. Tako mu iz S a r a j e v a  zemaljski muzej i zavod sv. Augustina zahvaljuju na lijepim zbirkama ruda, što im je poklonio.

(…)

   Za vrijeme ljetnih praznika poduzimao bi v e l i k e  e k s k u r z i j e. Dobio je od poglavice zemlje, baruna Appela, otvoreno pismo za žandarske postaje, da primaju na konak uz obične uvjete za časnike. Ako se gdje bilo bojati ustaša ili razbojnika, imao je pravo tražiti odio žandara kao zaštitu. Obično su ga na ekskurziji pratili jedan ili dva seminarca i seljak s konjem.

(…)

    Neobična je bila ustrajnost o. Brandisa u hodanju. Sam piše, da je jednoć iza devet sati pješačenja po dalmatinskim brdima već opodne stigao u selo Z a g o z d; a na drugom mjestu bilježi, da je od Ž e p č a do Travnika jedan dobar dan hoda. Jedamput dođe vlakom na Lašvu i ne nađe priključka. Ništa za to! Prevali 70-godišnji starac onih 30 klm do Travnika – pješice.

    Na takvim je ekskurzijama doživio puno toga. Odmah prvih godina zaluta mu vodič. Drugi put opet na Vlašiću ostane mu ura kod vrela. Sutradan zorom pohiti gore, ali uri ni traga, i svaki ga čobanin i seljak uvjeravao, da je nije ni vidio. Na granici Crne gore popeo se na vrletno, neprohodno brdo, te se vratio s velikim blagom rijetkih bilina. Umoren, gladan i žedan potraži jedan han, da se malko odmori i okrijepi. Dok je on tamo bezbrižno sjedio, seljak, koji ga s konjem pratio, videći, da u tom pustom kraju nigdje ni travke nema, sjeti se vreće o. Brandisa, odveže je te istrese dragocjenu sadržinu pred svojega konja. Neka i on svoje dobije. Zaslužio je. Prekasno to opazi o. Brandis. Vidio je, da tu ne koristi ružiti seljaka. Brzo se smisli, te se iznova popne na brdo, da opet napuni vreću. Koji put, bilo od umornosti, bilo s neopreznosti, srušio se i vratio s modricama kući. Jedamput je na Vlašiću nesretno na ruku pao. Ali istom sutradan, dok je lavoar izlijevao, ručne mu kosti puknu. Brat mu bolničar privremeno zaveza ruku. Kad ga povezana opazi o. rektor, upita ga, šta mu je, a on, ko da nije ništa, odvrati: „E pa slomio ruku.“ Liječnik mu je namjesti i metne u gips; ali škole nije zato propustio ni jednog sata.

(…)

5. Profesor

    Punih 38 godina bio je o. Brandis profesor, od toga 7 godina u Kaloči, 1 u Kalksburgu a 30 u Travniku. Predavao je u razno doba fiziku, kemiju, matematiku, geografiju i njemački jezik, ali najviše svoju glavnu struku: prirodopis: 5 godina u Kaloči na madžarskom jeziku, 1. god. u Kalksburgu na njemačkom, a 27 g. u Travniku, svega dakle 33 godine.

    Zavirimo u razred dok on prirodopis predaje. Ne tražimo ga na katedri! Nije ga nitko nikada vidio, da bi makar za čas sio u školi, niti onda, kad bi se upravo umoran i gladan vratio s naporne ekskurzije; niti onda kada je već  u osamedesetu zašao. Mi sada već razumijemo, što to znači. Eno ga dakle; stoji pred klupama, a da se ni o šta ne naslanja. Kad bi mu pala iz ruku olovka ili kreda, ne bi nipošto dao, da mu je tko podigne, i nije ga bilo, tko bi ga mogao preteći. Već se hitro prignuo i sam podigao.

(…)

    A onad njegovo ispitivanje. Baš originalno. Počeo bi s kojim događajem, s kakvom svagdanjom pojavom ili bi uzeo kakovu biljku, rudu ili što mu drago, te bi onda pomalo đaka pitanjima doveo do željenog odgovora. Hoće n. pr., da mu đak spomene sjevernog medvjeda. Počne mu govoriti o oštroj zimi, koja upravo vlada. Kako tu dobro služi topla bunda (ćurak). Pravi se od krzna. Najbolje krzno dobiva se iz polarnih krajeva od životinja, što su bijele kao snijeg naokolo. A sada će upitati đaka: „Poznaješ li takovu životinju?“ – „Bijelog medvjeda.“ – „Vrlo dobro! Pogodio si!“ Pa tako dalje govori i pita. Tu ne koristi ni đačko bubanje ni prazno naklapanje. On sili đaka, da pazi i da misli.

(…)

---

^[1] Mjesto u Lavovskoj oblasti, UkrajinaWikipedia  site:hr.wikiarabi.org

Broj pregleda: 4056