Ovim tekstom otvaramo nama najzanimljiviji i najvažniji dio života Ericha von Brandisa. U narednim recima čitat ćemo o njegovom prvom susretu s Travnikom; kako se osjećao, što je zamišljao prije dolaska te kako je počela njegova misija.  

Erich von Brandis

IV. Travnička perioda.

(1882.-1921.)

1. Prvi boravak u Travniku. (6. 1. -28. XII. 1882.)

    Evo o. Erika Brandisa napokon na žuđenom cilju. U Travniku. Na slavenskom jugu. Kod katolika siromašnih, među inovjercima rasijanih. Željni su pouke, naobrazbe, kruha riječi Božje. I o. Brandis je siromašan. U iznajmljenoj, nedovršenoj, malne praznoj kući. Misijonar u misijskoj zemlji. Nekoliko godina kasnije pisat će mu general o. Anderledy: „Anđeoska njiva vrhbosanska trudom i zaslugom malo da nije ravna misijama na Istoku.“

(…)

    „Prije dolaka sam mislio, da ćemo u Travniku jednu ili dvije godine sprovesti u nekoj potištenosti kao kakvi pustinjaci, boreći se na sve strane za opstanak.

Ništa od svega toga! Dočekali su nas, rekao bih, raskriljenih ruku, pa mi često dolazi na pamet riječ Kristova: Ja  v a s   p o s l a h, d a   ž a nj e t e,  g d j e  s e  v i  n e  t r u d i s t e.  D r u g i  s e  t r u d i s e,  a  v i  u  p o s a o  nj i h o v  u đ o s t e. Obojica kateheta, travnički i dolački, vrijedni sinovi sv. Franje, bili su prvi, koji su nam na ruku išli.“ – „Odmah sutradan, dovede mi travnički kapelan fra Ilija Đebić prve učenike, osam pravih bosanskih momčića, te sam s njima bez okolišanja otvorio školu, t. j. pripravni tečaj za prvi razred gimnazije, što ćemo ga, ako Bog da, započeti 1. listopada. Dva dana zatim (9. I.) poslije podne dođe s prvom osmericom još i nova četica, njih desetorica iz Doca, što većih, što manjih. D o l a c – to vam je pravi katolički Travnik. Bavili smo se katekizmom, slovnicom, zemljopisom, ponešto i računstvom, dok se djeca ne izmoriše. Razletješe se kud koji, da se sutradan opet jave, ne u 3 s., nego na ićindiju. Zasada sam ovdje sam – u rukama Providnosti Božje. Nadam se da će mi skoro doći i štogod novca. Dobročinitelji se već javljaju. Jučer (9. I.) me je naš župnik fra Jako Duić predstavio okružnom predstojniku Pročkovskomu, Rusinu, i komandantu, generalu Rischu, vrlo prijaznom, čestitom Hanoverancu. Obojica su mi iskazali puno veću pažnju, no što sam očekivao.“

Dva mjeseca kasnije javlja o. Erik: „Sad već imamo u školi 6 novih, lijepih klupa, jednu crnu ploču i 19 redovitih učenika, od kojih desetorica i jedu kod nas. Nas smo četvorica, naime dva svećenika i dva brata. Moja su glavna briga djeca od 10-14 godina, dok se superior o. Mesek više brine za gradnju, koja će ovih dana započeti. Iza nekoliko godina imat ćemo na tophani kolegij D. I. s gimnazijom pod imenom nadbiskupsko dječačko sjemenište. Dao Bog!“

Broj pregleda: 4632