Rezultati Povjerenstva za literarni natječaj na nivou srednjih škola

Rezultati Povjerenstva za literarni natječaj:  „Narod strada, šapuće i brani se, ako ne može drugačije a ono ovako, pričama u kojima živi njega nejasna i neuništiva želja za pravdom, za drugačijim životom i boljim vremenima.“

25. listopad 2022.

Na natječaj je pristiglo 26 radova. Svi kvalitetom nadilaze prosječne pismene zadatke i evidentno je da autori posjeduju određen spisateljski talent.

No, radovi koji su po Povjerenstvu zaduženom za pregled i ocjenjivanje zaslužili prva tri mjesta, posebno se izdvajaju od ostalih radova.

Tako je Povjerenstvo u sastavu: Marija Marić, diplomirana komparativistica i bibliotekarka, Dragana Mlakić, profesorica geografije i profesor Kristijan Jelonjić, profesor njemačkog i latinskog jezika, odlučilo da rad:

Broj: 1023-17/22 osvoji prvo mjesto, rad broj: 1023-19/22, osvoji drugo i rad broj: 1023-6/ 22 osvoji treće mjesto.

Tema ovogodišnjeg natječaja bila je: „Narod strada, šapuće i brani se, ako ne može drugačije a ono ovako, pričama u kojima živi njega nejasna i neuništiva želja za pravdom, za drugačijim životom i boljim vremenima.“

Cilj nam je bio pronaći radove koji se suptilno osvrću na temu, koji su posebno kreativni te će svojom univerzalnom porukom dotaknuti i zapitati čitatelja.

1.

Pjesma pod brojem: 1023-17/ 22  Nejra Kajmak

„Prohujao život /zavijen u crnu sućut./Proplakala žali/ u kavezu bijela ptica. „(…) Već od prvog stiha osjetno je „tan-tanano“ nadahnuće pjesnika. Potpuni odgovor na temu napisan u slobodnom stihu, himna je Utopije. Pjesnik čezne za svijetom sreće, ljubavi, vječnih orkestara… a sve to iz svijeta duboko uronjenog u podjele, granice, uzaludne žrtve. Primjećuje da ljudi prave razlike među sobom, one su proizvedene, nisu stvarne, jer ispod svih tih prevara koje smo spremni progutati: „ Ove nas boli isto bole,/ a kad doboli, iste smo vjere/ i zajedno molimo, / za bolje sutra.“ Teško je prestati promišljati o ovom lirskom biseru. Stihovi se lako prelijevaju jedan u drugi, često kao antonimi, kontriraju jedan drugom u svojim slikama, bude čitatelja, osvještavajući poruku. Život nije crn, niti bijel. Može li biti samo sretan, samo pravedan? Možemo li dostići Utopiju ili je moramo izgraditi sami? Kroz umjetnost, priču, pjesmu, glazbu? Je li umjetnost božansko nadahnuće koje nam treba dati nadu: „Nebo… / Ono je spas i dostignuće/ ljudskom rodu i narodu. / Nebo nam je posljednja stanica/ da budemo zajedno, /za jedno!“

2.

Priča „Mir“ broj: 1023-19/22, autora Harisa Sadikovića jezgrovita je i potresna. Svaka rečenica nosi dublji smisao. Vješto je ispisana, a autor kroz vrlo intimnu ispovijest progovara o besmislu i tragediji stradanja, mržnji i ljubavi koje ponekad idu ruku pod ruku, paradoksalno jačajući jedna drugu. No, to ostavlja duboke tragove i prenosi se u budućnost. Ovdje osobno, pojedinačno stradanje i trauma koja se rađa iz toga, stoje kao sinegdoha za narod, za čovječanstvo, a sama priča je upravo apel za pravdom i žal za  drugačijim životom. U životu često biva da nas okrutna i ponekad neshvatljiva dešavanja zasipaju na svakom koraku puta, ali, desi se da tu i tamo uspijemo naići i na malo nade, „poslovično svjetlo na kraju tunela“. Dovoljno da autoru da polet u kojem će svoje stradanje i svoje uskrsnuće ostavi na papiru kao (očajnički ?) čin borbe protiv zla.

3.

Rad pod brojem: 1023-6/22 Adina Jusufspahićić

Rad oblikom podsjeća na liriku u prozi. Govori o odrastanju kao prihvaćanju patnje i osjećaju nemoći. Ali mladi se autor ne predaje tako lako. Shvaća da postoji način učiniti promjenu. Ako izgubimo glas, tu je papir da podnese naše riječi napisane. A ono što je napisano, dugotrajnije je od glasa koji za čas izblijedi. Mali revolucionarni tekst, nabijen značenjem i iskrenošću. Poziv na bunt, na pisanje. Poziv na krik i vrisak, pa makar onaj pasivni, tihi, napisani. Jer, ponekad zaista „Tiha voda, bregove dere.“

Marija Marić

LITERARNI RAD | 1. mjesto

“Narod strada, šapuće i brani se, ako ne može drugačije a ono  ovako, pričama u kojima živi njegova nejasna ali neuništiva želja za pravdom, za drugačijim životom i boljim vremenima.”

Prohujao život

zavijen u crnu sućut.

Proplakala žali

u kavezu bijela ptica.

Nad sivim nebeskim vezom,

tekla je pjesma intrige,

nad danom i noći,

psujući ovo nespretno vrijeme.

Bijeli beskraj od papira,

i pero koje sudi,

po tan-tananoj duši,

tiskali su boli, duže i od samog života.

Čovjek je splet,

trzaj od stalnosti

i staza po kojoj vrijeme gazi.

Zamršena priča,

o nesreći vremena

gdje čovjek u krajnosti,

biva žrtva.

Takva bremena traju vječno.

Nemoj me buditi,

kad sanjam sreću.

Ni tražit me nemoj,

kad bez pozdrava,

odem da je nađem.

Negdje tamo,

cvijeće ne vene

i orkestri sviraju,

za snene, i doživotno zaljubljene.

Ovdje su pjesme tužne

i slikom riječi

nepravda vlada,

oteto dobro i iskonska sreća,

ostat će utjeha čovjeku

da se bar nečemu nada.

Trag svjetlosti

u mračnome kraju,

izvire u tišini,

iz duša onih što pravedno, do bola vole.

Ja pjesmu volim

i volim da slušam arije,

uz obalu rijeke,

koja ko zna kamo teče.

Stihovi su štivo

prevarenog ljudskog roda,

i beznadežnog spasa

od dobro znanih,

samih sebe.

Ove nas boli isto bole,

a kada doboli,

iste smo vjere

i zajedno molimo,

za bolje sutra.

Ruku pod ruku,

pogled gdje treba

ravno u zoru i bijeli dan,

da bolje sutra,

ne ostane nam samo minuli san.

Snovi su obznana i java,

za onog ko redovno sanja.

Nađi me kada sreću nađem,

dok vjetar njiše brezu,

nad usnulim mojim krajem.

Kraj rijeke skupljat ću snove

i kao nikada do sad,

bit ću svoja,

jer sreća mi čuva leđa.

Hirovi,

i trilogija života

obznanit će istinu,

da nije kao prije,

ali uvijek bolje može.

Nebo…

Ono je spas i dostignuće

ljudskom rodu i narodu.

Nebo nam je posljednja stanica

da budemo zajedno,

za jedno!

Ime i prezime: Nejra Kajmak

Razred: III.

Mentor: prof.Alisa Mrkonja

Naziv škole: Mješovita srednja škola Travnik

LITERARNI RAD | 2. mjesto

                                        MIR

“Abid”, ponovila je drhtavim glasom, tonom koji, učinilo mi se, izvire iz najdubljih dijelova ljudske duše. Zbunjeno i razočarano sa zaleđenim izrazom lica, uputila je pogled ka čovjeku koji je stajao na sredini sobe. Tišina je slamala ukućane, a pogled čovjeka u vojničkoj uniformi, koga do prije par minuta niko od nas u svome životu nikada nije vidio, bio je spušten, kao da je zanijemio kada je prenio vijest o smrti moga oca. “Sjedi ljudino”, izustio je najstariji od nas, teškim, ali čvrstim riječima, prekidajući tišinu koja ga je gušila. Ponašao se potpuno smireno, bar je tako mislio. Na licu mu se oslikala ogromna bol, a kako i ne bi, saznao je da mu je poginuo sin jedinac, i to u ratu, a on nije prstom mrdnuo da ga sakrije onog dana kada su došli po njega. Osjećao se krivim, ali znao je, kao i svi mi, osim moje majke, da je tako najbolje za sve. Istina je da sam mrzio svog oca, ali suze moje majke zbog njegove smrti su me na trenutak natjerale da razmislim da li je on zaista bio toliko loš čovjek.

Od ranog djetinjstva sam navikao da majka zaključava moju sobu kada se otac vraća kući iz kafane, ali nije znala da to neće spriječii da krici i udarci dopru do moga jastuka. Slamalo me to što ne mogu da joj pomognem, a ona se ponašala kao da ne shvatam šta se dešava ili je stvarno tako mislila. Danas shvatam da ga je voljela više nego sebe, ali mislim da nikada neću moći shvatiti tu ljubav, ma ni ne želim. U tim godinama nisam znao šta je to mržnja, niti iz čega proizilazi tako jaka emocija, te sam mislio da sam ljut na njega. Taj bijes me prožimao i nakon njegove smrti u doba rata kada je mir bio luksuz, a strah svakodnevnica. Gledao sam majku kako propada iz dana u dan, čak i poslije njegove smrti, čak i poslije rata. I dan danas se pitam da li sam mogao nešto da učinim, ali tada sam se osjećao bespomoćno, kao onda kada su krici bili moja priča za laku noć.

Tih srednjoškolskih godina sam se osjećao kao da me niko ne shvata i da niko ne želi čuti moje osjećaje, koje sam, ironično, skrivao do te mjere da ste morali čupati riječi iz mene u najobičnijem razgovoru. Teško mi je padalo to što se nigdje ne uklapam, a nigdje se nisam ni želio uklopiti. Samo sam želio da se ništa od ovoga nije desilo. Kada biste me pitali koji dan bih volio da se izbriše iz moje svijesti, kao iz topa bih vam odgovorio. Kao da je jučer bilo, kristalno jasno se sjećam svakog detalja. Tog dana u učionicu je ušla meni jako draga osoba, moja tetka Sabina. Nisam imao vremena ni da naslutim razlog iznenadne posjete. Odmah je rekla da se spremim i idem sa njom. Profesor je zbunjenim pogledom odobrio tetkin zahtjev iako bih izašao i bez njega. Dok sam se spremao njih dvoje su razgovarali blizu vrata, ali šapat kolega i njihovi radoznali pogledi uz sva pitanja koja su mi se prevtrala po glavi su gušili moju radoznalost i ostavljali njihov razgovor u pozadini. Približavao sam se vratima kada je šapat popraćen tupim pogledima naglo utihnuo i jasno se mogao čuti tetkin glas: “Bilo je samo pitanje vremena, jednom mi je čak i rekla da će se objesiti, mada sam ja to shvat…”. Kada sam rekao da se sjećam svakog detalja to važi samo do ovog trenutka, a toliko bih volio da se ne sjećam ničega. Probudio sam se u bolnici pod budnim okom doktora Sadikovića, koji je, prema riječima moje tetke dao sve od sebe da se probudim. Ako je istina hvala mu, ispunio je prije svega svoju ljudsku dužnost. Nadam se samo da je moja majka pronašla mir koji joj je na silu istrgnut iz dubine duše.

Čak i danas, nakon toliko godina tumaraju neprospavane noći, kada je otac pijan trgao moje djetinjstvo, mislima satkanim od teške prošlosti.

IME I PREZIME : Haris Sadiković

RAZRED: 4.

MENTOR: Zinka Čehajić

ŠKOLA: Srednja tehnička škola Bugojno

LITERARNI RAD | 3. mjesto

“Narod strada, šapuće i brani se, ako ne može drugačije a ono ovako, pričama u kojima živi njegova nejasna ali neuništiva želja za pravdom, za drugačijim životom i boljim vremenima.”

Ponekad tiho vrištimo. Tiho vrištimo kroz riječi koje još tiše prenosimo na papir.

Neprimjetno, dok prigušujemo bol u sebi.

Bol koju su doživjeli i oni prije nas. Bol koju prepoznajemo u njihovim djelima, uspomenama i pričama; u onome što je ostalo od njih. Učili smo od njih, a sada u njima prepoznajemo sebe. Sada kada nas realnost ovog svijeta šamara kao i njih. Saznanje da je naš glas tako tih i za ostale, nerijetko nebitan. Pa upravo zato naš glas poklanjamo papiru. Jednoj potrošnoj robi koja je moćnija od nas. Onoj koja živi vječno i onoj koja priča za nas, onda kada mi izgubimo snagu za to.

Zato i danas, kao i vijekovima prije, našu revoluciju pokrećemo na papiru. Malim koracima mi govorimo o svijetu koji nas svakodnevno razočarava, koji nam kida krila i od nas stvara pijune. Svijetu koji otima naša prava dok nas ubjeđuje da je tako bolje po nas. Svijetu koji u naša usta stavlja svoje riječi i onda nas kažnjava zbog njih. I, upravo tada kada naš glas ne vrijedi, mi ga pretočimo u slovo.

Tu malu revoluciju prepoznajemo i u malim i velikim djelima. Ponekad je jasna, a ponekad je skrivena iza paravana nasmijanih lica. Često je i ne primjećujemo, dok ona vapi da ispriča svoju priču. Stvarnost onoga što nam ne da da spavamo po noći niti da pričamo po danu. Stvarnost koja vremenom postaje breme.

Slovo po slovo i onda još malo nepravde, upravo tako mi tiho vrištimo.

 
Adina Jusufspahićić, III. b
Mentor: Senada Milanović, prof.
Mješovita srednja škola Bugojno

Broj pregleda: 1152

Pročitaj više

SUSTAV KATOLIČKIH ŠKOLA ZA EUROPU

Naša škola je jedna od gimnazija u Bosni i Hercegovini koje se nalaze u Sustavu Katoličkih školskih centara – Škola za Europu.