Petkom iz povijesti 11.6.2021. (Uređuje Marija Marić)

Ovim člankom o ocu Puntigamu završavamo dio posvećen nastavnicima Nadbiskupske gimnazije, istaknutih u Travničkoj spomenici. Bilo je tu još mnogo učenika i nastavnika, drugih djelatnika koji su svojim radom dali doprinos Zavodu, promicanju vjere, školstva i kulture, a i o njima ćemo govoriti u budućnosti.

 

O. Antun Puntigam D. I.

(1859, – 1926.; u Travniku 1886. – 1890.; 1895. – 1908.)

Josip Badalić D. I.)

    U tog malog čovjeka bilo je vanredno veliko srce. Nikada si nije dao mira ni pokoja, nego bi neprestano snovao i smišljao, što da čini za raširenje kraljevstva Božjeg, osobito kako bi pomogao miloj si mladeži. „Svake godine jedno (novo) djelo“ bilo je njegovo geslo. Uvijek veseo, živahan, sjajnih očiju, koje se osobito caklile, kad bi smislio nešto novo, kako da se promakne slava Božja. Čovjek neprestana rada i pun velike inicijative.

    Rodio se kao peto dijete od desetero njih u istočnoj Štajerskoj, mjestu Salsach (solza = suza). Bio je sasvim slavenskog značaja, mek i čuvstven, a sam kaže, da i njegovo ime dolazi možda od: „putnikom“ (za putnike = gostiona). – U obitelji je vladao duboki kršćanski duh. Svake bi nedjelje morala djeca glasno čitati evanđelje, a otac, koji ga je uz katekizam znao sasvim napamet, ispravljao bi pogreške. Kako je već za mala bio plemenita srca, pokazuju ove zgodice. Imao jednoć u ruci kruh s maslacem i šunkom, kad opazi neko sirmoašno, blijedo dijete. Odmah mu sve pruži, a majci reče: „Ja ne ću zato ništa jesti.“; no ona mu za nagradu dade dvostruko.

(…)

    On je uvijek volio pjevanje i glazbu, ptice i cvijeće. Znao je u krasnim gredicama saditi i gojiti plemenitih vrsta poput kakva vrtlara, a onda bi time vrlo lijepo kitio oltar i izmišljao uvijek nešto ljepše, kako da ga uresi. Učio je vrlo dobro, osobito je pisao lijepe sastavke i uspjele pjesme. „Moj najmiliji predmet osobito u višoj gimnaziji bila je književnost. Najmanje sam simpatija mogao pokazati matematici. Ona mi se osveti time, da mi je na dva semestra pokvarila odliku.

(…)

    U 3. razredu osjeti sklonost prema redovničkom staležu i napokon se odluči za Družbu Isusovu. Roditeljima bi to na početku teško. I on sam dosta trpi, često upravo blijed od borbe hoda naokolo; težak mu je bio rastanak, osobito od milog sjemeništa, što mu je postalo drugim domom. O tom je sjemeništu i kasnije često s oduševljenjem i ljubavlju govorio. Iza 6. razreda pođe (1879.) u novicijat u Sv. Andriji. Na oproštaju reče: „Sad idem, da težim prema nebu.“

(…)

    Dvije stvari osobito je volio o. Puntigam: cvijeće i mladež. Cvijeća je imao svuda dosta, a kad je koncem jula 1886. g. došao kao mladi, poletni prefekt u Travnik, bi mu udovoljeno i toj drugoj želji. Dugo je godina bio generalnim prefektom i profesorom u sjemeništu, vodio đačke kongregacije, neke sam osnovao, a drugima dao žara i života. Uvijek je snovao, u snu i na javi, što bi mogao učiniti za mladež. Uz svoje zvanične dužnosti, vlastitom inicijativom, poda joj divan uzor u „Petru Barbariću“ ; za nju napisa krasnu knjigu: „Kroz oluje mladosti“. Obje su izašle u više jezika i više izdaja. Osim toga napisa i knjigu „Put k Bogu“. – „Ja nijesam ništa napisao, što ne bih u srcu osjećao,“ reče jednoć; zato je i imao po njima toliko uspjeha.

    Sam je nježno štovao Presveto Srce, pa ne zna, što bi bolje učinio hrvatskoj mladeži, nego da je na osvitku 20. vijeka privede Srcu Isusovu, da je njemu preda i posveti, da ono bdije nad nadom otadžbine. Zato piše knjižicu punu ognja i žara, i poziva, neka sve pohrli pod zastavu Srca Isusova. Tom zgodom skiti đak o. Puntigama Petar Perica svakom Hrvatu milu pjesmu: „Do nebesa nek se ori…“ Ne prođu ni 3 mjeseca, a brošurica se rasparča u 30. 000 primjeraka; imalo ju u ruci gotovo svako školsko dijete i u najzabitijem selu.

(…)

    Slično slavlje priredi i g. 1914. prigodom 50. godišnjice proglašenja dogme o Bezgrešnom Začeću. I sad poziva o. Puntigam mlada srca, da se skupe pod barjak Neokaljane, piše zanosnu knjižicu, organizuje hodočašće u Rim, a mjesto zlatnog srca predade sv. Ocu srebreni ljiljan, da ga stavi kraj kipa Bezgrešne u svom vrtu, da se sjeti i hrvatske mladosti, kad onuda prolazi. Tada nasta druga omiljela Peričina pjesma: „ Zdravo Djevo, svih milosti puna.“

(…)

    1908. odlazi u Beč, ali 1909. eto ga opet u srce Bosne, u S a r a j e v u, gdje ostaje desetak godina i radi još više za dragu hrvatsku mladež. Tu je on skuplja oko sebe, osniva i vodi kongregacije, uvijek veseo žrtvuje se bez obzira na se i diže mlada srca k višim idealima.

(…)

    1910. osniva njemački časopis „Glasovi iz Bosne“. Tu pripovijeda vrlo zanimljive prizore i običaje, zgode i potrebe katolika, sve da dobije pomoć za siromašne crkve, za svoju miljenčad u zavodu Betlehem i za najmilije štićenike svoje, đake. Često hoće da šalje kojeg na više nauke, pa mu napiše za koju dobru osobu ovu lakonsku preporuku: „Šaljem Vam time N. N., jednog od svojih najboljih. Preporučam ga Vašoj majčinskoj skrbi.“ Pokrene još razne pomoćne akcije, sabirne arke, spomen-marke, što li sve ne, i to uvijek s uspjehom. Često zna sam zaći s fesom u ruci među društva, te moliti pomoć za siromašne katolike, osobito đake.

Broj pregleda: 15937

Pročitaj više

SUSTAV KATOLIČKIH ŠKOLA ZA EUROPU

Naša škola je jedna od gimnazija u Bosni i Hercegovini koje se nalaze u Sustavu Katoličkih školskih centara – Škola za Europu.