Petkom iz povijesti 4.6.2021.(Uređuje Marija Marić)

Brojni su svećenici svojim zalaganjem doprinijeli važnosti i posebnosti Nadbiskupske gimnazije u Travniku. Svako ime koje pročitamo u Spomenici utkalo je neizbrisive vrijednosti i kreposti svoga karaktera, ali posebno oni svećenici koji su u najgorim uvjetima, nepobjedivim duhom, iz temelja pokrenuli Zavod, koji će u godinama i stoljećima u budućnost postati simbol vjere, prosvjete i ustrajnosti u Travniku i Bosni i Hercegovini. Jedan od njih je i prvi Hrvat svećenik u Družbi Isusovoj te prvi poglavar u Travniku, otac Antun Mesek iz Varaždina. 

O. Antun Pust. Mesek D. I.

(1836. – 1912.; u Travniku 1882. – 1912.)

Josip Badalić D I.

    God. 1848. prolaze čete gimnazijalaca varaždinskim ulicama vičući i protestujući, što moraju učiti madžarski jezik. Pred njim stupa ponosno s hrvatskom zastavom u ruci mali Varaždinac Antun Mesek. Baš te godine bio je s njime u I. razredu gimnazije i Vatroslav Jagić, kasnije glasoviti profesor slavenske filologije u Petrogradu, Berlinu i Beču. Bili su najbolji između 63 đaka, te se takmili o prvenstvo u školi. Na koncu su godine obojica imala odličan iz svih predmeta. G. 1848./49. radi rata s Madžarima nije bilo u varaždinskoj gimnaziji redovite obuke. Školska je naime zgrada služila te godine u ratne svrhe.

(…)

    Iza 6. razreda gimnazije uđe Antun u zagrebački klerikat, a odanle 1857. u novicijat Družbe Isusove. On je prvi Hrvat svećenik u novoj Družbi Isusovoj.

    Bio je poznat sa svoje dobroćudnosti, te su mu jednoć drugovi u Bratislavi, gdje je študirao filozofiju, spremili čitavu akademiju. Došao na nju i o. rektor, a fr. Meseku dao počasno mjesto pokraj sebe. Cijela se akademija sastojala u tom, da su oponašali fr. Meseka i šale zbijali s njime. Jako se ljutio, kad su Nijemci izgovarali njegovo ime „Mezeg“, što znači češki mazag (mazga).

(…)

    Uoči svog imendana 14. I. 1882. dođe za prvog poglavara u Travnik, gdje je vodio brigu oko dogradnje sjemeništa, i ostao tamo punih 30 godina kao odgojitelj i profesor hrvatskog i klasičnih jezika.

Velika čednost i poniznost bila je njegova karakteristična krepost.

(…)

    Druga njegova karakteristična crta bila je velika ljubav prema mladeži i domovini. Uvijek je nosio na svom srcu u nekoj kožnatoj vrećici ili toku ispisana imena svih svojih đaka, da ih se što češće sjeti i moli za njih.

(…)

    U istoj kesici na prsima nosio je također prijepis najstarijeg hrvatskog glagoljaškog spomenika. Uvijek je velikim žarom branio glagoljicu u službi Božjoj – „taj naš privilegij“, kako bi govorio, „što ga nemaju ni najveći narodi.“ Nije prošao nijedan dan, a da ne bi bar štogod staroslavenski čitao. „Nulla dies sine linea.“ kazao bi često. Vrlo je rado raspravljao o hrvatskog naglasku i pravopisu.

(…)

     Rado su ga zvali „kapica“, jer je uvijek nosio malu crnu kapicu, koju bi često okretao na glavi, osobito ako nije bilo u školi štogod u redu. Tako kaže Petar Barbarić u listu jednom sarajevskom bogoslovu: „Bilo bi još koješta, da Ti pišem, ali što će reći sjutra u školi kapica?“

    Zadnjih mjeseci nije mogao više ništa raditi, nego je neprestano sjedio u svojoj sobi, te kad bi čuo da tkogod mimo prolazi, lupao bi štapom po zidu. Mnogi su ulazili, da vide, što je to, pa ih onda zadržao kod sebe i razgovarao, da prikrati vrijeme.

    Kad govoriš sa starijima, koji su ga još poznavali, svak spominje među prvim to, da je o. Mesek bio vrlo savjestan i uzoran redovnik. Napokon, 76-godišnji starac, kako je skromno živio, tako je tiho i umro, a da nije nitko ni opazio, ni nazočan bio (20. IV. 1912.)

 

 

Broj pregleda: 5512

Pročitaj više

SUSTAV KATOLIČKIH ŠKOLA ZA EUROPU

Naša škola je jedna od gimnazija u Bosni i Hercegovini koje se nalaze u Sustavu Katoličkih školskih centara – Škola za Europu.