Petkom iz povijesti 30.4.2021. (Uređuje Marija Marić)
Rubriku nastavljamo podsjećanjem na druge znamenite odgojitelje Nadbiskupske gimnazije. Jedan od njih je i Aleksandar Hoffer, slovenski svećenik i povjesničar. Od 1874. profesor je i odgojitelj u isusovačkim ustanovama u Kalksburgu, St. Andrei u Koruškoj, u Bratislavi, i na kolegiju Mariaschein u Češkoj. Godine 1882. premješten je za gimnazijskoga profesora u Travnik. Osnovao je sjemenišnu arheološku zbirku, koja je, osim rimskih ostataka, obuhvaćala i građu iz bosanske baštine. Proučavao je povijest Bosne; u časopisima objavio više radova, a glavni je Dva odlomka iz povećeg rada o kršćanskoj Crkvi u Bosni, objavljen u Spomen knjizi iz Bosne (1901).[1]
[1] Vidi: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=25881
O. Aleksandar Hoffer D. I.
(1839. – 1914.; u Travniku 1882. – 1914.)
K. Z. D. I.
O. Aleksandar Hoffer bio je po rodu i po jeziku Slovenac. Kako je nježnu savjest imao već kao dijete, pokazuje ova crtica. S torbicom na ramenima išao mališ u osnovnu školu. Put vodi kraj vinograda. Kad je grožđe već bilo sazrelo, rasle mališu kadikad zazubice za njim. Šta bi? Krasti ne će. To bi bila grehota! Nego u svojoj djetinjoj prostodušnosti položi za svaki utrgnuti grozd po jedan novčić ispod trsa. S 18 godina stupi u Družbu Isusovu. Obdaren pronicavim umom i divnim pamćenjem, marljiv i ustrajan u radu, steče si veliku naobrazbu, a u mnogobrojnim službama po raznim kolegijima – bogato iskustvo. Ovako opremljen dođe (1882.) sa 43 god. u Travnik za superiora.
(…)
Svega je o. Hoffer u Travniku bio starješinom 11 godina. Upravo je uzorno u djelo proveo svoje načelo: „Poglavar živi, ne sebi, nego podanicima.“ Bio im je i skrban otac i ljubazna majka. Je li koga od njegove redovničke braće snašla kakva nevolja, n. pr. da mu je umrla majka, on će ga pozvati u sobu, milo tješiti, sam mu prirediti čaj. Ako bi kojega brata morao ukoriti, znao je završiti ljubeznim pozivom: „A sada idite na vilu“, te se dakako pobrinuo i za malu zakusku.
(…)
Siromašnim crkvama u Bosni znao je o. Hoffer svojim preporukama i molbenicima pribaviti vrlo znatne svote. A sam bi u stolarskoj radionici kolegija za njih dao napraviti oltare, svetohraništa, ispovijedaonice i poklanjao svu silu crkvenog odijela.
Na sjemenišnim bi vratima gladni dobivali kruha, a mjesne siromahe, njih tridesetak, svaki bi dan hranio krepkom spartanskom juhom. Neki bi je u loncu i kući ponijeli za cijelu porodicu. I stidljivi siromasi znali su, da se mogu tajno potužiti o. Hofferu, bili oni katolici, muslimani ili tko mu drago.
(…)
Najsjajnije očitovala se njegova požrtvovna ljubav k bližnjemu god. 1903., kad je snašao Travnik onaj strašni požar. Sve je ukućane alarmirao, da spasavaju, što se spasiti dade: profesore, braću, đake i sluge. Sam sijedi rektor kroz dim i prasak i ruševine leti na prostim kolima gradom; zove ljude neka u njega pohrane svoje dragocjenosti. Đaci bacaju iz dućana stvari, te pune kola tako visoko, da su izgledala kao kakva kula. Kraj njih ide o. Hoffer gologlav, pješke, s uzdama kao kočijaš, te tjera kola u sjemenište. Tamo ih brzo s drugima isprazni i onda stojeći na kolima tjera u najvećoj trci natrag. „Dečki, samo brzo!“ A đaci opet natovare, jedamput je to bilo cijelo brdo samih opanaka, i on ošine po konjima, pa juri u sjemenište. Tako opet i opet.
(…)
Motrio to poznati Korča-beg, pa će ganut: „Vatra mi je uništila 72 sljemena, i ja ne spustih suze: no kad sam vidio, kako oci, kako starješina svojom rukom dijeli siromasima, dođoše mi suze na oči.“ Zemaljska vlada napose zahvali o. Hofferu na brizi za pogorelce i ponudi mu odlikovanje; no čedni redovnik odbi ponudu očekujući višu nagradu s neba.
[1] Vidi: https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=25881
Ova nesebična i velikodušna ljubav bližnjemu, tako značajna za o. Hoffera, ova dobrota i požrtvovanost – bila je plemenit plod njegove ljubavi k Bogu, koju je napose njetio pobožnošću k Presv. Srcu Isusovu. Želeći je raširiti i među narod, napisa raspravicu i objelodani u obliku katekizma: „Kratka pouka o pobožnosti k Presv. Srcu Isusovu“. Zadnja kućna ekshorta, koju je održao svojoj redovničkoj braći kao njihov duhovnik, sva je govorila o ljubavi k Bogu. To je uopće bilo zadnje, što je javno govorio. Dalje nije više mogao raditi. Posljednje dvije godine obladala njim sve veća staračka nemoć, dok ga u 75. godini života ne pozva Isus u vječni pokoj, upravo na prvi petak, posvećen njegovu Božanskom Srcu. Bilo je to 4. rujna 1914.
Broj pregleda: 4258
Pročitaj više

SUSTAV KATOLIČKIH ŠKOLA ZA EUROPU
Naša škola je jedna od gimnazija u Bosni i Hercegovini koje se nalaze u Sustavu Katoličkih školskih centara – Škola za Europu.


