Školovanje Ericha von Brandisa trajalo je dugo, ali to nije neuobičajeno za Isusovca. Na sveučilištu je proveo 9 godina, a onda je pozvan u Kaloču u Mađarsku. Sada počinje njegov nadahnuti rad, prvo u Mađarskoj, zatim u Zagrebu i napokon u Travniku.

 

U  I n s b r u k u. (1858.-1863.)

    Iza retorike bi Erik poslan u Insbruk, da svrši filozofiju i teologiju. Tu ga je sve sjećalo dana nevine mladosti, što ih je od svoje 7. do 22. godine većinom bio sproveo u tom gradu. Stari njegovi znanci i nekadanje kolege u čudu su motrili „fratra“ Brandisa, koji je još nedavno kao mladi grof, sin odličnog velikaša, bio okružen pažnjom i častima, a sada kao skroman redovnik čedno hoda u crnoj mantiji.

    U istoj sobi s njim stanovao je jedan Madžar, o. B e l u š. U svojoj apostolskoj revnosti nije frater Brandis htio, da mu izmakne lijepa prigoda, nego se odmah dao na učenje madžarskog jezika.

    Slijedeće godine bukne opet na jugu krvav rat s Napoleonom III., i mnogi su ranjenici bili dopremljeni u Insbruk. „Dosta je ganutljiva ljubav,“ pripovijeda fr. Erik svojemu ocu, „kojom ovdašnji građani primaju ranjenike. Osim po bolnicama razdijeljeni su po privatnim kućama. Ali eto neprilike! Premnogi ne razumiju jezika svojih požrtvovanih dobrotvora. Naši ih svećenici i skolastici često pohađaju i tješe. Kako sada žalim što još nijesam napredovao u madžarskom jeziku i što nijesam malo više vremena posvetio s l o v e n s k o m jeziku, jer najviše amo šalju j u ž n e S l a v e n e. Upravo smo se danas namjerili na jednog Madžara, gdje sjedi pred svojom bolnicom. Kad ga moj pratilac (o. Beluš) oslovi s nekoliko prijateljskih riječi na njegovu materinjem jeziku. Da si ga vidio, kako se iznenadio, a od veselja kao da se pomladio.“

(…)

    U četvrtoj godini bogoslovije bio je o. Brandis ujedno subministar u kolegiju. Napokon iza punih 9 godina sveučilišnih nauka svrši (1863.) svoju juridičku, filozofsku i teološku naobrazbu u 29. godini, što je kod Isusovaca razmjerno dosta rano.

    Kamo će sada s njim poglavari? Na sve je pripravan. Još je u ožujku bio ocu pisao: „Nije isključeno da ću u Kaloču. Ne bi mi bilo teško. Izručio sam se Družbi Isusovoj i nemam druge želje do ove, da ondje i onako živim, gdje i kako ću savršenije promicati slavu Božju.“

    Kamo će sada s njim poglavari? Na sve je pripravan. Još je u ožujku bio ocu pisao: „Nije isključeno da ću u Kaloču[1]. Ne bi mi bilo teško. Izručio sam se Družbi Isusovoj i nemam druge želje do ove, da ondje i onako živim, gdje i kako ću savršenije promicati slavu Božju.“

A sada se javlja bratu, kako se iza sretno položenog ispita odmara u carstvu bilina; a što ga čeka, još ne zna. Možda će još mjesec dana ostati u Insbruku. Ovo mu piše 4. kolovoza, a već 4 dana zatim ispričava mu se iz Beča, što ga nije mogao pohoditi, jer ravno mora onamo, kamo ga zove poslušnost.

---

 

 

[1] Kaloča: grad u Mađarskoj, poznat kao sjedište Kaločko-bačke biskupije koja je u međuvremenu podignuta na razinu nadbiskupije, a nosi ime Kaločko-kečkemetska nadbiskupija. Rečenu biskupiju je osnovao sveti Stjepan.

Broj pregleda: 6432