Počeci redovničkog života Ericha von Brandisa

2. Izbor staleža (1855.)

Eriku je bilo tek nešto preko 21 godine, kad je svršio pravne nauke. Došao je čas, za kojim đaci toliko čeznu, gdje se mogu za uvijek oprostiti sa školskim klupama, te puni ružičastih nada s razapetim jedrima zaploviti morem života. A blago si ga Eriku! Ne treba se bojati, da mu u svijetu ne će biti dolična mjesta. Ako ga možda od vojništva priječi slabiji tjelesni ustroj, to ne će biti zapreka kojemu drugome staležu. Što ne bi postao činovnik, kao što njegov otac i brat, ili, ako ga Bog zove, što ne bi u svećenike, gdje mu također ne će biti zatvorena viša karijera? Kojegod zvanje izabrao mladi grof, čeka ga sjajna budućnost; jer osim prirođenih lijepih darova, finog uzgoja i solidne naobrazbe pomoći će mu i najviša protekcija.

    Kolikog li dakle iznenađenja za svijet, kad se pronio glas: mladi grof Erik hoće u Isusovce! Čudili su se to više, jer nije Erik ničim pokazivao, da ne bi mogao baš i u svijetu svoju sreću naći. Uvijek je bio veseo, društven, raspoložen više na šalu nego na zbilju. O. Jakobs mu otvoreno reče da ne bi nitko u njem naslutio bio aspiranta Družbe Isusove, a stari grof promatrajući njegov tadašnji portret piše, da „iz te slike nikako ne gleda kakav Isusovac ili Svetac, što bi Erik imao postati.“ Kako je dakle njegovu odluku svijet mogao shvatiti? Ne će ga mnogi shvatiti ni danas. Pomislit će, da je toj odluci morao biti povodom koje gorko i pregorko razočaranje, koji potresni događaj, nagovor Isusovaca ili dajbudi časoviti vjerski zanos.

    Ništa od svega toga, a najmanje kakav zanos. Sam piše, da to nije išlo „uno veluti ictu – u jednom hipu“, nego je, veli, „odluka da ostavimo svijet, pomalo dozrijevala.“ „Dragi je Bog pripustio, da dulje vremena kao slijep lutam, i malo da nijesam udario posve drugim smjerom. Bez sumnje bih onda zabasao bio na stramputice, ko što toliki milijuni mladih ljudi – tada kao i sada.“ „Najiskrenije hvala vama, dragi oče, što me nijeste previše vodili u svjetske zabave. Svaki dan sve bolje uviđam, kako je to za mene i te kako korisno bilo: jedva da bih inače svijetu bio odolio.

(…)

3. Mladi redovnik

U B a u m g a r t e n b e r g u. (1855.-1858.)

    Napokon, bilo je već prema koncu studenoga (1855.), krenu mladi grof u Baumgartenberg u Gornjoj Austriji nedaleko od Linca, gdje je tada bio novicijat Družbe Isusove. Otac ga je htio sam dopratiti; ali došavši u Beč, obori ga bolest, te nije mogao dalje. Srdačno se oprosti s ljubljenim sinom, obećavši mu, da će ga pohoditi, i Erik je putovao sam samcat, zabavljen svojim mislima, nadama, očekivanjima. Na dan apostola sv. Andrije, dne 30. studenoga, sretno stigne. Vrata mu se novicijata otvore. Upute ga časnom starini, rektoru, a ujedno meštru novaka, koji ga usrdno primi. Bio je to otac o. Fridrik K r u p s k i, Poljak iz bijele Rusije. Već kao 14-godišnji dječak bio je g. 1810. stupio u Družbu Isusovu, koja je tada opstojala jedino u Rusiji čuvajući ko zjenicu oka stare predaje Reda. I tako je o. Krupski bio kao stvoren, da duh i svete tradicije stare Družbe prenese na novake. Hvale ga, da je bio redovnik sveta života, miran i razborit vođa na putu k savršenosti. Zadužio je i Hrvate. Kad su g. 1845. čč. Ss. Milosrdnice iz Tirola bile uvedene u Zagreb, nijesu mirovale, dok im nije kardinal nadbiskup Haulik pozvao Isusovce, da im drže duhovne vježbe. I tako im je g. 1853. došao o. Krupski s jednim pratiocem, p r v i Isusovci nove Družbe, koji su djelovali u Zagrebu.

    „Što sam prvi dan u sebi proživljavao,“ tako piše  Erik već sutradan ocu, „odgovara posve duševnom miru, kojim me dragi Bog već od proljeća obdariva. Niti sam se osobito veselio radi onoga, što sam našao, niti se žalostio radi onoga, što sam ostavio.“

    Prva kušnja, kandidatura, trajala je samo 8 dana. Već na Bezgrešno Začeće bi uvršten među same novake. Evo, kako to pripovijeda ocu: „Bio je to jedan od najradosnijih dana moga života. Netom sam ustao, obukoh talar, već dan prije blagoslovljen, odjenuh se posve kao Isusovac. Oko 9 s. pođoh o. rektoru, koji mi uruči dugu krunicu, raspelo i pravila sv. Ignacija. Zatim me uvede u asketerij, gdje su svi novaci bili na okupu. Svi klekosmo: ja u sredini, o. rektor ogrli mene, a ja njega i sve novake redom. Tako stekoh mnogo, mnogo braće, po svem širokom svijetu rasijane. Osjećam se ovdje kao kod kuće, čemu puno doprinosi veselost moje braće, koji novicijat drže za najsretnije doba svoga života.“

Broj pregleda: 3556