Petkom iz povijesti 19.3.2021.

Znameniti učitelji Zavoda

Od ovog broja u rubrici „Petkom iz povijesti“ predstavit ćemo najznamenitije učitelje Nadbiskupskog sjemeništa i gimnazije, koji su predstavljeni u Travničkoj spomenici. Za početak, prenosimo dijelove o Erichu von Brandisu i na ovaj način želeći obilježiti 2021. godinu posvećenu njemu, njegovo radu i doprinosu, kako učiteljskom i znanstvenom, tako i kao i primjeru duhovne plemenitosti, čime je zadužio ne samo Gimnaziju i naš Katolički školski centar, nego i Travnik i Bosnu i Hercegovinu.

U nastavku transkript teksta iz Spomenice:

O. Erik Brandis D. I.

(1834. – 1921.; u Travniku 1882., 1884. – 1921.)

„Mnogo sam toga preturio u životu i dobro iskusio,

   što će reći: mirno promatrati Providnost Božju i njezino

upravljanje; ne smetati joj, nego joj se prema svojem

ograničenom shvaćanju odazvati, s njom sudjelovati.

Blago si ga čovjeku, koji je oruđe u rukama Božjim!“

O. Erik Brandis svojemu bratu, grofu Antunu,

                                                        Travnik 7. XI. 1886.

    Nek padne zavjesa! Neka se pojavi svijetli lik skromnoga, svetog redovnika, čije su velike zasluge za hrvatski narod premalo poznate. Pa ako njegov život i nešto opširnije prikažemo, to će, mislimo, svaki, koji ga pročita, rado s nama priznati, da je to bila s naše strane samo dužnost zahvalnosti, a usto i čedan prinos kulturnoj povijesti Hrvata, u prvom redu Herceg-Bosne.

    A ne bojte se dosade“ Pun je život o. Erika Brandisa zanimljivih crtica, zgoda i epizoda. Pa da bude što pregledniji, podijelit ćemo ga u četiri razdoblja: 1. u austrijsku, 2. u madžarsku, 3. u zagrebačku, a 4. u travničku periodu.

Austrijska perioda

(1843. – 1863.)

1. Mladi dani. (1843. – 1855.)

    Prastara plemićka porodica Brandis (starinom Brandeiss) potječe iz Švicarske. Tirolska loza kojoj pripada naš o. Brandis odlikovana je g. 1654. grofovskim imenom. Od vajkada se Brandisi ističu kao svijesni katolici. Vjera i pobožnost kod njih su djedovskom baštinom, i mnogi članovi, osobito isusovački đaci, prisvojili su geslo sv. Ignacija Lojolskog, te stavili na svoj grb još pet slova O A M D G („Omnia ad maiorem Dei gloriam“).

    Erikov otac, grof K l e m e n s (rod. se 1798.), bio je za mladih dana paž cara Franje I. No više mu je na časti, što je bio paž Kraljice nebeske, revan zbornik Marijin. Kad je g. 1841. bio imenovan carskim namjesnikom u Tirolu („Gouverneur von Tirol u. Vorarlberg“ i ujedno „Landeshauptmann von Tirol“), reče podrugljivo jedna visoka, tobože liberalna ličnost u Beču: „Blago si ga zemlji, koja će sada biti Eldorado (raj) Isusovaca, Redemptorista i Kapucina!“ G. 1848. postade grof Klemens dvorski meštar (Obersthofmeister) u ekscara Ferdinanda I. Kao odrješit katolik, a još više kao prijatelj, pokrovitelj i dobročinitelj Družbe Isusove, silno se zamjerio liberalcima, koji su dizali kuku i motiku proti njemu, dok ga nijesu primorali, da se koncem g. 1851. od dvora povuče. Više je puta u suzama govorio Isusovcima: „Neustrašivo sam ustrajao uz zastavu borbene Druže Isusove: ne će me, nadam se, sv. Ignacije odbit od slavlja svoje pobjedonosne Družbe na nebu.“ Stupivši u privatan život, mogao se još više posvetiti pobožnosti, pisanju i javnom katoličkom radu. Svaki bi dan rano u jutro pribivao sv. misi. Kad bi crkva bila još zatvorena, mirno bi čekao pred vratima na ulici moleći hvalospjev: „Lauda, Sion, Salvatorem.“ Svake bi godine u kojoj kući Družbe Isusove osamdnevne duhovne vježbe. Napisao je četiri djela kao n. pr. „Država na kršćanskim temeljima“ (Der Staat auf christlicher Grundlage“ 1860.) Učestvovao je redovito na katoličkim sastancima po Njemačkoj i dva puta (1859. i 1862.) bio izabran predsjednikom.

    Majka Erikova Adrijana bila je kći belgijskog grofa Adrijana Desenffans d’ Avernas (rodio se 1771.) Kao major ostavi vojničku službu ponesavši za uspomenu na krvave ratove proti silniku Napoleonu grdnu brazgotinu na glavi i sakatu ruku. Nastani se (1805.) u Štajerskoj; blizu Graca kupi plemićki dvorac (Neuschloss, z. p. Wundschuh) i oženi se (1809). Adrijana, najstarija od četvero djece, rodi grofu Klemensu dva sina. Stariji, Antun, bit će kasnije duge godine zemaljski poglavar (Landeshauptmann) Tirola; a mlađi, Erik, koji se rodio 30. travnja 1834., već iza malo dana (7. V.) osta siroče bez majke.

    Kolijevka mu je  bila u današnjoj J u g o s l a v i j i, te je o. Brandis pod stare dane i sam postao Jugoslaven. Ne govorimo dakle, da nije naše gore list! Hoće li se za to i nešto bar slavenske krvi? Eto mu bake, grofice d’ Avernas, rođene grofice Wilczek (Vlček). Očev dvorac, u kojem se Erik rodio, Windenau, danas Betnava ili također „Slovenski log“, prešao je već davno u posjed knezova- biskupa mariborskih.

    Lišen vjerne drugarice povjeri grof Klemens prvi uzgoj svoje nejačadi bratu si Henriku, koji je živio u mariborskom „gradu“ (Burg), štono je već preko sto godina bio u posjedu grofova Brandis. Kod njih je god. 1782. bio kao gost sam papa Pijo VI., kad je putovao u Beč. Prispio je u Maribor 18. ožujka o podne sa svojom pratnjom u 16 kočija s 80 konja. Sutradan je pribivao sv. misi u kapeli drevnog dvorca, a narodu, koji se bio sakupio na trgu, podijeli s „rondela“ (otvoren hodnik u I. spratu) apostolski blagoslov. Još prije podne nastavi svoje putovanje.- Iste godine navrati se grofu Brandisu veliki knez, budući ruski car Pavao I., sa svojom ženom Marijom Feodorovnom. God. 1800., pa opet 1802. odsjeda tu napuljska kraljica Karolina, a na Božić 1821. ruski car Aleksandar I. U ovom je historijskom dvorcu Erik proživio svojih prvih 7 godina. Oko njegova uzgoja nastojala je napose Henrikova najstarija kći Marija Jozefa. Kad je Erik bio u 3. godini (1837.) stupila je u Milosrdnice francuske opservancije, te ih je kao č. s. Leopoldina prva uvela u Austriju i u Ugarsku. Kao mnogogodišnja provincijalka i vizitatorica dolazila je i u Zagreb. Umrla je 1900. na glasu svetosti. U njezinu se žiću čita, kako je jedamput mlada, pobožna grofica Eriku tako zanosno govorila o rajskoj ljepoti Anđela čuvara, da je mališ još i noću u svojoj posteljici proplakao, zašto ne može da vidi svojega lijepog Anđela čuvara.

    Kad je grof Klemens g. 1841. bio imenovan carskim namjesnikom u Tirolu, uze svoja dva sina sa sobom u Insbruk, gdje su privatno učili osnovnu školu. Domaći uzgojitelj bio im benediktinac, kasnije svjetovni svećenik, Albert Jager, znameniti tirolski povjesničar. Erik, punanih lica, hitar kao vjetar, okretan kao vjeverica, bio vrlo živahan i veseo dječarac. Jedamput ga otac promatrao, kako strelimice trči k vrtnoj kući, no mjesto kroz vrata uleti kroz prozor. Ni noću ne bi dao mira, nego često vikao: „Oče Alberte, ne mogu da spavam!“ Rano bi uranio, ne bi li brata iznenadio kojom novom vragolijom. Bio je duhovit, pun šale i dosjetaka. Divili se, kako zna mališ zorno pričati svoje doživljaje. Tako n. pr. Piše (1842.?) svojoj baki, grofici d’ Avernas: „Sretno smo doputovali u Insbruk. Samo kad smo se između Ausseea i Ischla prebrzo vozili, udare poštanska kola o jedan kamen, te zbace postiljona s visokog sjedala. No on je čvrsto držao uzde, rukom obujmio rudo, zaustavio konje, pa mu se nije ništa zla dogodilo.“

(…)

    Nije mu bilo više od 8 ili 9 godina, kad se je zajedno s bratom onako kao dijete stao zanimati p r i r o d o p i s o m. Sa zelenom mrežom u ruci trčao bi po livadama i poljima za krasnim leptirima, te bi ih kod kuće razapinjao na dasci. U jednom listu (19. VI. 1842.) zahvaljuje ocu za priposlanog jednog kukca, „koji je sada“, piše mališ, „naljepši, što ga imamo.“ A tek kad je otac, sam prijatelj i dobar poznavalac prirode, kupio veliku zbirku ruda za 1. 500 forintu (daleko više od 30. 000 D), tko veseliji od Erika? Česti izleti na romantična tirolska brda budila su sve veće zanimanje za krasnu Božju prirodu, a napose za alpinsku floru.

    Eriku je bilo istom 9 godina, kad je 1843. kao privatista počeo I. razred g i m n a z i j e. Kada je bio primljen u Marijinu k o n g r e g a c i j u, nije nam poznato; no po svoj prilici u II. razredu. Sam će o tom kasnije pisati ocu: „Često se sjećam, kako me je brat, kad smo bili na gimnaziji u Insbruku, gotovo proti mojoj volji skloni, da stupim u kongregaciju. Mislim, da bih se bez njega jedva na to odlučio.“

    Na šetnjama se otac s njim razgovarao o stvarima, koje su daleko nadmašivale njegovu dob; ali je 12-godišnji Erik i u tom pokazivao mnogo zanimanja i razumijevanja.

Broj pregleda: 4772

Pročitaj više

SUSTAV KATOLIČKIH ŠKOLA ZA EUROPU

Naša škola je jedna od gimnazija u Bosni i Hercegovini koje se nalaze u Sustavu Katoličkih školskih centara – Škola za Europu.