U sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage u Travniku slavljena je sv. Misa zadušnica za preminulog djelatnika Katoličkog školskog Centra „Petar Barbarić“, pokojnog Ivana Džidu. Sveto misno slavlje predvodio je ravnatelj Centra i rektor Sjemeništa dr. sc. don Ante Vrhovac, a koncelebrirali su svećenici iz Sjemeništa i iz okolnih župa. Uz djelatnike i učenika Centra, na sv. Misi bili su prisutni i članovi obitelj pokojnog Ivana, kako bi se u molitvi i vjeri u uskrsnuće oprostili od pokojnika.

Prigodnu homiliju uputio je don Josip Dedić, zamjenik ravnatelja i ekonom Centra, koju donosimo u cijelosti:

MISA ZADUŠNICA

+ Ivan Džido

Sjemenišna crkva sv. Alojzja Gonzage, 19.10.2026.

Draga obitelji  + Ivana! Poštovani i dragi djelatnici, poštovani svećenici, učenici, draga braćo i sestre!

Danas nas je ovdje u našoj sjemenišnoj crkvi sv. Alojzija Gonzage okupila molitva.  Molitva za dušu + Ivana, ali i molitva zahvale Bogu za + Ivana!

Smrt je, gledajući našim ljudskim očima, gubitak. Uvijek nas pogodi, a osobito kada se radi o nama bliskoj osobi, kada se radi o mladoj i dobroj osobi. Kao vjernici u svim teškim trenutcima života, za koje nemamo neko ljudsko objašnjenje zašto su se dogodili i zašto nam se događaju, stojimo suočeni s Isusovim riječima i porukom svima nama, koju nam evanđelist Ivan prenosi i koja kaže: Neću vas ostaviti siročad! (Iv 14,18).

Doživjeli smo to puno puta u svojim životima – kroz različite darove i milosti koje nam Bog daje u teškim trenutcima života. Doživjeli smo to kroz snagu koju Bog daje čovjeku kako bi teške brodolome, tragedije, patnje i boli života lakše uz Njega podnosio. I nismo siročad i nećemo biti i nismo ostavljeni! Isus je, vjerujemo i ispovijedamo svakoga dana, umro i uskrsnuo kako bi nam pokazao koje je naše konačno odredište i određenje.

 Svi mi znamo da ćemo umrijeti, svi znamo da nas sve smrt čeka, ali uvijek nam nekako dođe prebrzo.  Ako u svijetu, životu, i u čemu ima pravde – u tom je ima. Danas smo mladi i poletni. Danas smo zdravi. Danas smo živi. A sutra? Sutra sigurno nećemo biti ni mladi i poletni, sutra možda nećemo biti zdravi, sutra sigurno nećemo biti ni živi.  

Za kršćanina i za onoga koji vjeruje u Boga, koji se u Bogu osjeća sigurnim – smrt zna biti teška, strašna i previše bolna. Iako znamo u vjeri, iako bismo u vjeri trebali biti sigurni, da smrt nije kraj -doživljavamo je kao neprijatelja života.

Evanđelje (Iv 11, 17-27) koje smo danas čuli želi nas zbog toga sve ohrabriti. Želi nas ohrabriti u vjeri u uskrsnuće. Želi nas ohrabriti da ljubimo život i da svoje drage pokojne ljubimo ne kao mrtve – nego kao žive, upravo onakve kakve smo ih poznavali i kakvi su bili. Želi nas ohrabriti da ih se sjećamo onakvima kakvi su hodali ovim našim hodnicima –  jer tko god u Njega vjeruje, ako i umre živjet će. I tko god živi i vjeruje u Njega neće umrijeti nikada! (usp: Iv 11, 25-26). Ovo nisu samo Njegove utješne riječi, On tješi hodajući s nama – putevima naše patnje i trpljenja. On tješi uzimajući naše patnje i trpljenja na sebe. On je s nama i ne ostavlja nas kao siročad!

Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja: „Ja sam uskrsnuće i život“ (Iv 11,25) od petka ujutro posebno odzvanjaju jače i glasnije u našim glavama i srcima. Ovih dana križ postaje posebno uočljiv, a tajna križa koja mijenja čovjekov pogled na život postaje shvatljivija. Svi oni problemi koje smatramo velikima i ogromnima, u našim životima, pred križem ostaju toliko maleni i sitni.

Ivanov zadnji korak života bio je obilježen upravo križem Isusovim. I njegov se život na kraju suobličio Isusovom na križu: nekoliko mjeseci u bolnici, razapet na bolničkom krevetu između aparata koji su mu pomagali, ispio je kalež svoga života. Ispio je kalež patnje i trpljenja, ali i kalež zahvale i proslave. Ispio je taj kalež mirno i tiho, bez velike buke, bez velike galame ili žaljenja.

U današnjem prvom čitanju, iz Knjige Otkrivenja, koje je jako kratko, a tako sadržajno čuli smo rečenicu koja kaže: „ …neka otpočinu od svojih trudova – jer ih prate djela njegova!“ ( usp: Otk 14,13),

Pokojni Ivan bio je dobar čovjek. Miran, skroman, ponizan, tih i povučen. Nije se puno isticao, niti tražio neku posebnu pozornost. U njegovoj naravi bilo je nešto posebno blago i dobro, a takvi ljudi ne moraju puno govoriti. Njegova dobrota govorila je sama za sebe. I ne trebam ja danas puno govoriti o njemu – svi ga mi dobro znamo. Ali želim ovdje u ime svih nas reći:

Dragi Bože, molimo te ovdje i danas, neka ga kod tebe gore prate dobra djela njegova, kojih ima puno!

Danas, kada posebno molimo za + Ivana, shvaćamo koliko nam nedostaju upravo takvi ljudi. Nedostaju nam ljudi koji ne stvaraju buku oko sebe, ali svojom prisutnošću čine život drugačijim. Nedostaju nam ljudi čiju dobrotu ne primjećujemo dovoljno dok su s nama, a čiji izostanak tek osjetimo kada njih više nema tu.

Vjerujem kako danas, svi zajedno, želimo Bogu izraziti i našu zahvalnost. Hvala mu na daru života koji je darovao Ivanu. Hvala mu na svim dobrima po kojima je obdario druge po Ivanu! Hvala mu što smo poznavali Ivana, što je bio dio nas i dio našeg Centra. Hvala mu za njegov mir i tišinu. A, Ivan!! Ivan neka svakom od nas oprosti, ako smo u nečemu pogriješili. Mi ćemo ga pamtiti po onom što je čovjeku najvrjednije – po dobroti njegove duše! Duša ne može glumiti i duša ne glumi. Duša pokazuje kakav je tko čovjek.Duša se ne može staviti u ladicu, duša se ne može staviti u grob. Za nas ljude smrt je gubitak i neprijatelj, a za dušu, dobru dušu i Ivanovu dušu, smrt je dobitak. To nas je danas i okupilo – molitva za njegovu dušu koja odlazi pred nama obilježena znakom vjere i znakom križa.

Danas se u molitvi sjetimo i svih bolesnika, liječnika i medicinskog osoblja. Molimo i za nas! Molimo da nam Gospodin umnoži vjeru da se „..našim pokojnima život mijenja, a ne oduzima…“ i da su stekli vječno prebivalište na nebesima, prema kojemu i svi mi idemo.  Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

don Josip Dedić

Broj pregleda: 8