Sluga Božji Petar Barbarić rođen je 19. svibnja 1874. u Šiljevištima/Klobuk, a umro je od upale pluća na današnji dan, 15. travnja 1897. u Travniku (te godine bio je Veliki četvrtak). Bio je kandidat za svećeništvo u Nadbiskupskom sjemeništu u Travniku, koje su vodili isusovci. Odlučio je postati novak isusovačkog reda te je pri koncu gimnazije, na smrtnoj postelji, položio redovničke zavjete u Družbi Isusovoj.

Kratki život Petra Barbarića koji je trajao svega 23 godine možemo podijeliti u četiri odsjeka: predškolsko doba, osnovna škola u Veljacima, trgovački pomoćnik u Vitini te sjemeništarac u Travniku.

Rođen je u hrvatskoj obitelji devetero djece od pobožnih roditelja. Djetinjstvo je proveo na paši s ovcama uz pobožne knjige. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je blizu rodnog sela otvorena škola. U dvije godine završio je četiri razreda škole s odličnim uspjehom. Roditelji nisu imali novaca za njegovo daljnje školovanje pa je u Vitini izučio trgovački zanat. Kao trgovački pomoćnik, primljen je u sjemenište u Travniku sa željom da postane svećenik, uz pomoć bivšeg učitelja Tomislava Vuksana.

Živio je vrlo pobožno. Govorio je da će radije umrijeti, nego uvrijediti Isusa. Preveo je s talijanskog jezika na hrvatski, životopis Pavla Kolarića, bjelovarskog isusovca koji je umro u Rimu, na glasu svetosti. Za života je bio revan u apostolatu, obraćao je grešnike, prevodio pobožne spise, uveo u sjemenište pobožnost Srcu Isusovu, a u svojoj rodnoj župi Klobuk osnovao je Bratovštinu Gospine krunice.

Kao mladi gimnazijalac i kandidat za svećeništvo živio je po načelu: „Od svih puteva što vode u nebo, najkraći, najlakši i najpouzdaniji je onaj kojim čovjek ide ispunjavajući svoje obične dužnosti“.

Petar je u životu od djetinjstva bio revan molitelj. Ta ga revnost ne ostavlja ni u agoniji smrti. Zadnja je riječ u toj molitvi bio pobožan uzdah: »Isuse!« S njime je izdahnuo. U bolesti se pokazala sva duhovna i moralna Petrova veličina. Najbolje je to izrazio njegov odgojitelj pater Antun Puntigam, pisac njegove prve biografije: »Ja ne mogu Petra Barbarića proglasiti svetim. Ali toliko mogu reći sasvim iskreno da si ne mogu predstaviti kako mladić može vjernije Bogu služiti i bolje na smrt se pripraviti nego li je to Barbarić učinio. I zato se ne bih čudio ako bi jednom bio proglašen svecem.«

Mnogo kulturnih društava nazvano je njegovim imenom. Biografija mu je prevedena na nekoliko europskih jezika. Brojna uslišanja i milosti dogodila su se po njegovu zagovoru.

Godine 1935. njegovi su zemni ostatci s gradskoga groblja Bojne prenijeti u sjemenišnu crkvu, gdje se razvila prava pobožnost prema njemu. No tijelo mu je nakon 1944. godine zakopano u blato i zazidano da bi ga se sakrilo od naroda. Kad se obnavljalo jedan dio nadbiskupijske gimnazije, našlo mu se tijelo. Zemni ostatci prebačeni su 1998. u novu grobnicu u kripti sjemenišne crkve sv. Alojzija Gonzage u Travniku. Danas mu se oko groba skupljaju učenici i narod na molitvu.

U proljeće 2015. papa Franjo je ovlastio Kongregaciju za proglašenje svetaca da objavi dekret o junačkim krjepostima Petra Barbarića i od tada se Petra može zvati Časni Sluga Božji Petar Barbarić, što je zadnja stepenica prije proglašenja blaženim. U tijeku je postupak za njegovo proglašenje blaženim, a onda i svetim.

Hrvati u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj i dalje utječu se njegovom nebeskom zagovoru i rado hodočaste na njegov grob u Travniku, na poseban način hodočaste četvrtkom kada je Petrov dan.

U povodu godišnjice smrti Časnog Sluge Božjeg Petra Barbarića u Memorijalnom centru „Sluga Božji Petar Barbarić“ u Šiljevištima u četvrtak, 13. travnja 2023., euharistijsko slavlje predslavio je Vinko kardinal Puljić, vrhbosanski nadbiskup u miru, u koncelebraciji fra Ante Kurtovića, vlč. Tomislava Rajiča i vlč. Josipa Dedića.

Broj pregleda: 700