Miroslav Vajc, mladi svećenik iz Tirola, ostavio je neizbrisiv trag u Nadbiskupskoj gimnaziji u Travniku.Njego rad, zalaganje i na koncu žrtva, ostali su zauvijek upisani u povijest Instituta i našega grada. 

O. Miroslav Vajc D. I.

(1861. – 1911.; u Travniku. – 1893.; 1897. – 1911.)

Josip Badalić D. I.

    Iza mature dobi mladi Tirolac iz Brixena Miroslav Vajc od oca trgovca 100 forinti. Što bi s njima? U Rim će! I ode uistinu. Tri je nedjelje živio ondje gotovo jedino o kruhu, mlijeku i siru, samo da može tim novcem što dulje ostati i što više toga vidjeti. Ta energičnost i odlučnost pratila ga kroz čitav život.

(…)

    Već na filozofskim naukama u Bratislavi žarko zamoli poglavare da ga puste u Bosnu. Bi uslišen. Prve je godine u Travniku bio prefektom, a druge je počeo predavati u školi. Njegova nepopustljiva žilavost i ustrajnost u radu, zatim nepokolebivi mir uvelike mu pomogoše, da je kao profesor matematike i fizike te učitelj glazbe, imao vrlo lijep uspjeh. Njegovim nastojanjem dobili su seminarci limenu glazbu, koju je on vodio i naučio sam gotovo sve instrumente, da može druge poučavati.

(…)

    Jedne večeri povede mg. Vajc svoje đake u nadb. dvor pred sobu, u kojoj je bio Strossmayer, i pjevali su tu u 4 glasa iz „Bisernice“ hrvatske pjesme tako divno, te je Strossmayer izašao iz sobe i upitao, da li to u Bosni nebeski Anđeli pjevaju hrv. Pjesmu?“

(…)

    Njegovi su ga učenici izvanredno voljeli. Njegovu plemenitu i duboku dobrohotnost svi su osjećali. U strpljivosti nije mu bilo premca. Nikada se nije – nešto zaista posebno – čula iz njegovih ustiju žestoka riječ, a u školi je ipak vladao uzoran red. Za malog nemira on bi tek prestao govoriti, pogledao po razredu i sve je bilo opet tiho. Punih 6 godina ostao je u Travniku kao magistar, a iza svršene bogoslovije opet hrli u dragu Bosnu, koju je zavolio kao drugu domovinu. Sve svoje sile posvetio je, da odgoji njezine sinove u kreposti i znanju. Više godina pravio i reljef Bosne i Hercegovine u nekoliko kvadratnih metara i to tako točno, da se opažala razlika već od 50 m visine. Izradio je krajeve oko Busovače, Zenice i Fojnice prema Sarajevu, te još neke dijelove. Travnik je i okolicu htio osobito točno prikazati, pa je to ostavio za konac, kad bude još vještiji u tom poslu, ali djela nažalost ne dospije svršiti.

    Radini i uslužni o. Vajc postao je naime žrtvom strašnog požara 1903. Cijelu noć je radio gaseći vatru i spasavajući, što se dalo spasiti. Bio je sad kod vrućeg plamena, sad opet sav mokar na mrzlom vjetru, te se prehladio i dobio jaku upalu pluća. Morade se podvrći i operaciji u Sarajevu, te nekako prebolje bolest. Ali nestade stare snage, odsad je on bio tek sjena nekadanjeg o. Vajca.

(…)

    Tako je poboljevao više godina, a u januaru 1911. morade posve u krevet. Ni nakon primljenih sv. sakramenata nije se usudio izostaviti brevijar bez naročitog dopuštenja o. rektora. Kad mu rekoše, neka sebe i svoj život preda u ruke Božje, odgovori, da to čini bez prestanka. Tek se tužio, što radi glavobolje ne može više moliti, koliko želi.

(…)

    S odanošću u volju Božju umre ta žrtva ljubavi prema bližnjemu sasvim mirno i bez ikakva znaka smrtne borbe već u 50. godini života (4. II. 1911.)

Broj pregleda: 5672