O. Petar Pančić bio je bunjevački Hrvat, a u Travnik je došao 1885. godine. O njegovom životu i pozivu govori ovaj članak iz Travničke spomenice, a mi vam donosimo najzanimljivije dijelove.

O. Petar Pančić D. I.

(1853. – 1905.; u Travniku 1885. – 1903.)

K. Z. D. I.

    O. Petar Pančić, Bunjevac, od kuće je znao hrvatski, u školi, osobito kao isusovački đak u Kaloči, naučio je madžarski i kao mlad Isusovac njemački. Ovim je jezicima potpuno vladao, a usto je znao vješto iskititi lijepe ode u klasičnom latinskom jeziku. Nekoje su od njih i objelodanjene, osobito u „Vrhbosni“. Rado je također pisao svojom materinskom ikavštinom za subotički „Neven“.

    U Travnik je došao kao svećenik g. 1885. Već svojim dostojanstvenim stasom i nastupom pribavio si ugled kod sviju, a očinskom dobrotom osvojio srca đaka i naroda. Bio je vrlo popularna ličnost; štovali ga i muslimani i pravoslavni, te rado s njim općili.

    I kao profesor i kao rektor (1893. – 1899.) mnogo se bavio dušobrižničkim poslom. Bio je za to kao stvoren. Od prirode sjajan govornik, usavršio se neprestanim proučavanjem sv. Ivana Zlatoustoga; glas mu je bio krepak i ugodan, a predavanje tako živo, da nijesi mogao oka skinuti s njega, dok je govorio.  Naš mu je svijet upravo grnuo i na propovijedi i na ispovijed. Razumio je naš narod ko malo tko, osjećao s njim, pogađao njegove žice i pomagao mu savjetom i djelom. Tako n. pr. god. 1895., kad je u veljači zavladala neobična zima, mnogi su siromasi dolazili na vrata kolegija proseći haljine i pare, da si kupe drva (1 tovar za 30- 40 novčića). I dobri o. Pančić dijelio, koliko je samo mogao. Bolesnici ne mogu k njemu, pa će on k njima.

(…)

    A kako je o. Pančić lijepo znao primati odlične goste! Kad je g. 1896. (4. – 7. IX.) biskup Strossmayer pohodio travničko sjemenište, izjavi u svojoj zdravici, da još nije nigdje bio tako srdačno dočekan. Godinu dana zatim posjeti Travnik sarajevski pravoslavni m i t o r p o l i t   N i k o l a  M a n d i ć. Među prvima dočeka ga na kolodvoru o. Pančić; pozove ga, da razgleda zavod. U svakom muzeju đaci mu klicali „živio“! Kod večernje vrtne zabave sjedio o. Pančić kraj njega, a sutradan kod rastanka eto ga opet na kolodvoru. Ganut tolikom pažnjom reče mu visoki gospodin: „Nijesu me ni moji više počastili nego li Vi“ – te ga pred svim svijetom zagrli i izljubi.

    Iz Travnika bi o. Pančić, osobito za praznika, nerijetko svećenicima kao pravi vještak držao duhovne vježbe, a narodu pučke misije.

(…)

    Najzad je o. Pančić bio superior u S a t m a r u. Tu ga u 53. godini zateče smrt. Travnik je za njim proplakao, osobito sirotinja, koja je govorila: „Bio nam je otac i majka!“ Još iza više vremena reče jedna dobra starica: „Još ga, sinko, nisam isplakala.“

Broj pregleda: 4344