Utemeljitelji

Erich von Brandis

Erich von Brandis, profesor i botaničar svjetskog glasa. Ovaj grofovski sin, (starinom švicarskog i tirolskog podrijetla) rodio se g. 1843. u blizini Graza. Godine 1855. došao je u isusovačke odgojne zavode i cijelim se životom opredijelio za Družbu Isusovu. Svršivši studije, i prije nego što je Austrija preuzela upravu nad BiH, on je ovamo zalazio te se jako zanimao za narod i naše krajeve. U Travniku je stigao 6. siječnja1882. i odmah počeo okupljati učenike stvarajući tako temelje znamenite travničke gimnazije. Krajem te godine poglavari su ga poslali u Galiciju, ali se već god. 1884. vraća ponovo u Travnik i tu zauvijek ostaje. Bio je vrstan poglavar, profesor i prirodoslovac, sakupljač ruda, biljaka, insekata, i drugih životinja, te je utemeljio izvrsnu zbirku koju je sam cijeloga života dopunjavao, čuvao, a u njoj zorno učenika poučavao. Svake je godine pješice obilazio mnoge naše krajeve, otkrivajući i mnoge endemske biljke i životinje, od kojih su neke po njemu i dobile ime (npr. rosa brandisia). O tome je poslao iscrpne članke po svjetskim stručnim časopisima. Umro je 3. siječnja 1921. godine i pokopan je na groblju Bojna. Grob mu je i danas prepoznatljiv, ali nažalost neuređen. Grad Travnik je jednu ulicu (pored rijeke Lašve, nedaleko od gimnazije) po njemu prozvao, a veći dio njegovih eksponata se čuva u gradskom muzeju.

 

Dr. Josip Stadler

Još tamo od 1252., kada bosanski biskup i njegov kaptol odseliše u Đakovo, Crkva u Bosni čekala je na povratak svog duhovnog pastira sve dok 5. srpnja 1881. Sv. Otac Leon XIII. nije objavio svoje apostolsko pismo Ex hac augusta kojim obnavlja drevnu Crkvu vrhbosansku. Jedno od najvažnijih pitanja koje se nalazilo pred Sv. Ocem odnosilo se na izbor osobe koja bi kao nadbiskup i metropolita stala na čelo nove dijeceze. Izbor pade na dr. Josipa Stadlera, mladoga profesora fundamentalne teologije na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Rođen je 24. siječnja 1843. u Slavonskom Brodu kao dijete siromašnih roditelja. U svojoj desetoj godini ostaje bez majke i bez oca, a na skrb ga prima jedna obitelj u Brodu. Kod njih će ostati sve dok ga nisu - uvidjevši njegovu veliku darovitost - upisali u Nadbiskupsko sjemenište u Požegi 1855. g.; tri godine kasnije, Josip je kao izvrstan učenik završio nižu gimnaziju. Te iste, 1858. g., odlazi u Zagreb te nastavlja svoje školovanje u Biskupskom liceju. Skrb o njemu preuzelo je Biskupsko sirotište. Ubrzo su Stadlerovi profesori i odgojitelji svratili pozornost nadbiskupa Haulika na njegove sposobnosti. On ga je poslao na daljnje školovanje u Rim, gdje će kao gojenac kolegija Germanicum - Hungaricum 1865. postati doktor filozofije, a tri godine kasnije steći će isti naslov i iz teologije. Nešto prije drugog doktorata zaređen je za svećenika, a 7. lipnja 1868. g. proslavio je svoju mladu misu. Iduće godine vraća se u Zagreb gdje radi kao vjeroučitelj u Biskupskom liceju. 1874. g. postaje najprije izvanredni, a 1876. g. i redoviti profesor na zagrebačkoj bogosloviji. U tom razdoblju razvija bogatu spisateljsku djelatnost. U toj službi zateklo ga je imenovanje (18. studenoga 1881.) za vrhbosanskog nadbiskupa i metropolita. Biskupski red primio je 20. studenog 1881. g. u bazilici sv. Klementa u Rimu. Po završetku božićnih blagdana Nadbiskup se uputio u Bosnu. 14. siječnja 1882. g. stigao je u Sarajevo, gdje ga je dočekao sarajevski župnik fra Andrija Buzuk i pozdravio ga u drevnoj, ali već uvelike trošnoj crkvici sv. Ante (Padovanskog, razumije se), zajedno s vjernicima, redovnicima i predstavnicima vlasti. Sutradan, 15. siječnja, u istoj crkvici obavljeno je i Nadbiskupovo svečano ustoličenje. Evo njegovih rijeci: Po milosti Božjoj i Svete Apostolske Rimske Stolice, nastupio sam na nad pastirsku službu i preuzeo novo ustanovljenu vrhbosansku nadbiskupiju. Preuzeo sam veliku odgovornost, velik teret. Sasvim je jasno kako se Stadler našao u nezavidnom položaju. Na njemu je ležala odgovornost da u gradu u kojem ga je dočekala samo jedna ruševna crkva podigne katedralu, kaptol, bogoslovno sjemenište, i uopće da sprovede u djelo sve ono što je Sv. Otac naložio u svom apostolskom pismu - da obnovi živu Crkvu. U proljeće 1882. g. u Sarajevo stižu prvi kanonici iz Slovenije i Hrvatske, a uskoro započinje i gradnja katedrale. Međutim, mnogo teža zadaća bila je organizacija školstva, karitasa, te unutarnjeg uređenja u metropoliji. Preporoditelj bosansko-hercegovačkog školstva Organizacija školstva - ponajprije za odgoj klera - bila je jedna od prvih briga novoga nadbiskupa. Tako on najprije odlučuje otvoriti dječačko sjemenište i klasičnu gimnaziju. Za sjedište ove ustanove izabrao je Travnik, nekoć vezirski grad, kao centar središnje Bosne koji bi se uz ovakav zavod trebao razviti u jako središte Katoličke Crkve i hrvatstva, što je u dobroj mjeri i uspjelo. Odgoj i upravu u školi i sjemeništu Stadler odlučuje povjeriti isusovcima, koji su u ono vrijeme bili na glasu zbog svoje učenosti i vrsnog odgoja kojega su primjenjivali u svojim kolegijima širom svijeta. Već 6. siječnja stiže u Travnik prvi isusovac - o. Erik Brandis. Već sutradan, 7. siječnja, u privremeno iznajmljenoj turskoj kuci, o. Brandis prima prve đake - osmoricu Travničana. Za nekoliko dana počinju pristizati đaci i iz okolnih sela. Na proljeće su počele pripreme za gradnju zavoda, a 18. lipnja 1883. nadbiskup je blagoslovio prve gotove zgrade. Zanimljivo je spomenuti kako je zgrada sjemeništa i gimnazije tada bila najveća u cijeloj Bosni i Hercegovini. Uz sjemeništarce, školu su pohađali i vanjski đaci svih vjeroispovijesti, a jedan suvremenik zapisa kako razmirica radi vjere nikad nije bilo, nego je uvijek vladala kolegijalnost i snošljivost. Uz sarajevsku gimnaziju, travnički zavod bio je prva moderna škola europskoga tipa u Bosni i Hercegovini. U Travniku je započela s radom i Vrhbosanska visoka teološka škola nakon što je 1890. g. Nadbiskupsku gimnaziju završila prva generacija maturanata. 11. travnja 1892. u Sarajevu započinje gradnja Vrhbosanske katoličke bogoslovije. Dio zgrade namijenjen za školu i odgojni zavod izgrađen je za godinu dana, pa su se već 1. rujna 1893. g. studenti i profesori preselili iz Travnika u Sarajevo. Vodstvo Velikog sjemeništa Nadbiskup je također povjerio isusovcima. Valja istaknuti kako je Vrhbosanska visoka teološka škola bila prva moderna sveučilišna ustanova u Bosni i Hercegovini (do tada su postojala islamska učilišta). I gimnazija i bogoslovija nesmetano su radile do 1945. g. kada su dolaskom nove vlasti zgrade ovih zavoda nacionalizirane, a škole zatvorene. Zahvaljujući milosti Božjoj i nesebičnom zalaganju Crkve, obje institucije uspjele su obnoviti svoj rad. Doduše, travnički zavod danas djeluje pod drugim imenom kojim se može opravdano dičiti - kao Katolički školski centar "Petar Barbarić". O njemu recimo samo to da je kao gojenac travničkoga sjemeništa stekao dovoljno svetosti da je danas u Crkvi u Hrvata jedan od najozbiljnijih kandidata za oltar. Osim osnivanja ustanova za odgoj klera, Stadler je davao podršku razvoju školstva uopće. Tako je već 1882. u Sarajevo doveo redovničku družbu Kćeri Božje Ljubavi. Sestre su odmah otvorile osnovnu školu za djevojčice različitih vjera, a kasnije otvaraju Zavod sv. Josipa za odgoj djevojaka i u sklopu njega učiteljsku školu, te Zavod sv. Augustina u kojem su djecu poučavale u glazbi i držale školu za onu djecu u čijim obiteljima se je govorilo njemačkim jezikom. Velik doprinos u odgoju ženske mladeži dale su i sestre Milosrdnice sv. Vinka koje su u Sarajevo došle već 1871. na poziv fra Paškala Vujicica. Nažalost, i ovi zavodi 1945. g. proživljavaju gotovo identične događaje onima koji su zadesili zavode za odgoj klera. 1994. g. Zavod sv. Josipa obnovio je i proširio svoje djelovanje kao Katolički školski centar "Sv. Josipa". Iako je centar danas u vlasništvu nadbiskupije, lijep broj sestara trudi se u odgajanju i poučavanju djevojčica i dječaka, djevojaka i mladica - u osnovnoj školi, gimnaziji i medicinskoj školi. Dr. Josip Stadler kao glavni organizator nove Crkve, u potpunosti je izvršio svoju zadaću s obzirom na razvoj školstva, i s pravom se može reci da je uz njegovo karitativno djelovanje, razvoj bh školstva njegovo najveće životno djelo. Karitativno djelovanje Nekako s krajem 19. st. došlo je do naglog porasta stanovništva u Sarajevu. Doseljavaju se radnici, činovnici, vojnici,… Sve je to doprinijelo porastu broja nezbrinutih, siromašnih i sirota o kojima država nije mogla voditi institucionaliziranu brigu. Zato nova crkvena uprava na čelu s nadbiskupom Stadlerom odlučuje započeti opsežno karitativno djelovanje. Tako je 1890. g. nadbiskup otvorio u Sarajevu sirotište za djecu bez roditelja i napuštene starice. Dakako da je za svaki veći posao, pa tako i karitativni, trebalo suradnika koji bi se posvetili samo tom poslu. Stoga je grupa katoličkih djevojaka, rodom iz Slovenije i Trsta, odlučila javiti se nadbiskupu i staviti mu se na potpuno raspolaganje u radu s napuštenom djecom i starcima u sirotištu. Te djevojke odlučile su ne sklapati braka, već cijeli život posvetiti služenju drugima. S vremenom su sazrele u odluci da uz pomoć nadbiskupa Stadlera oforme novu redovničku zajednicu. Nadbiskup je prihvatio njihovu želju i 1893. prvih sedam kandidatica polaže zavjete. Tu stoje temelji družbe Služavki Malog Isusa, koje će biti glavne nositeljice karitativnog djelovanja u vrhbosanskoj nadbiskupiji. 1898. g. nadbiskup je dao sagraditi veliku zgradu, te je u čast Maloga Isusa prozvana Betlehem. Tu je otvoren novi dom za napuštenu djecu, a pod isti krov smjestila se i kuca matica novoosnovane družbe koja će tu ostati sve do iza drugog svjetskog rata. Samom nadbiskupu ovo je bilo najdraže djelo koje je uspio ostvariti za svoga biskupovanja, što je razumljivo s obzirom na njegovo djetinjstvo. Uskoro je otvorio još jednu ubožnicu u istoj četvrti (Bjelave) koja bijaše prozvana Egipat. U Betlehemu su svoj dom nalazila ženska, a u Egiptu muška djeca. Ovako velika karitativna djelatnost (osobna nadbiskupova dobročinstva, od kojih je najveći dio vjerojatno posve nepoznat, ovdje tek spominjemo) nove crkvene uprave može se tumačiti potrebom vremena, ali još više osobom i zalaganjem samoga nadbiskupa Stadlera, koji je sam živio život siročeta i siromaha. Uz ono o čemu smo uspjeli nešto više reci, svakako još treba spomenuti nadbiskupov doprinos razvoju tiska (pokreće, npr. Glasnik Srca Isusova), njegovu spisateljsku djelatnost (osobito na području filozofije), veliko zalaganje za rješenje problema oko raspodjele župa između dijecezanskog i redovničkog klera (čini se da je to - baš kao i danas - bila najbolnija točka),… Veličina lika i djela Josipa Stadlera izvire ponajprije iz Božje veličine koja je prebivala u njemu za ovoga zemaljskoga života, a možda nam je ponajviše zasjala kroz cin jednog drugog duhovnog velikana, našega suvremenika - Ivana Pavla II. Za svoga posjeta Sarajevu, u travnju 1997., Sv. Otac kleknuo je pred nadbiskupovim grobom, provevši nekoliko trenutaka u molitvi. Bio je to znak priznanja jednom velikanu, ali i još više: njegov život još jednom i nedvojbeno postavljen je kao smjerokaz Crkvi vrhbosanskoj za koju je, to slobodno možemo reci, darovao svoj život.

Više informacija o našem Zavodu, u kojem djeluje sjemenište, internat, osnovna škola i gimnazija možete pronaći u slijedećim izdanjima:
Travnička spomenica
1882-1932
Travnička spomenica na 25. godišnjicu Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa i Velike gimnazije Sjemenišna crkva u Travniku - Crkva mladih i za mlade Izvješća za školske godine 1941.-42., 1942.-43. i 1943.-44.