TRAVNIČKI JESENJI SUTON

     Negdje na sredini planeta, između velikih država, na križanju nekada glavnih ratnih cesta kao izbijen iz zemlje, nalazi se gradić s čarobnim zalaskom sunca, a ipak tako neprimjetan, Travnik.

     U Travniku živim čitav svoj život i još kao mala rado sam gledala njegove sutone. Izgledali su tako posebno, kao gašenje vatre u ognjištu, poput najljepše pjesme koja je pisana stoljećima. Ali ipak jedan suton  bio je najbolji, pričao je priču. Pričao je zaneseno poput djeteta, pričao je o djelima koja nikada nisu urađena, o pjesmama koje nikada nisu napisane, o slikama koje nikada nisu ostvarene…o ljubavima koje nikada nisu uzvraćene. Predstavljao je sve tako sigurno, tečno, bez ijedne stanke ili mucanja. Rasuo se suton kao dugine boje u slomljenom staklu. Iznad planina nadzirali su se znaci već gotovog života. U trenutku se činio kao da odustaje, odlazi. Vjetrom potaknut ponovo bi procvjetao kao višnja u proljeće, a onda se ponovo vratio u  jesenju obojenost kakvoj i pripada primivši sve te začarane crveno-smeđe tonove kako bi opet bilo sve tako šareno.

      Gasnuo je vidno kao život stare osobe, i nestao.

                                                  Karla Bilić 9. B

                                                  KŠC „Petar Barbarić“- Osnovna škola Travnik