Povijesni pregled

Od pada Bosne pod Tursku (1463), pa do kraja 19. st. najznačajniji je datum njezine povijesti austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine (1878.) i s njom u svezi uspostava redovne hijerarhije i Vrhbosanske nadbiskupije 1881. god.

Jedna od prvih briga prvoga nadbiskupa dr. Josipa Stadlera bila je doći do domaćega svjetovnog svećenstva. Bosansku su Crkvu dotada služili i njome upravljali oci franjevci.

U tu svrhu osniva sjemenište i gimnaziju. Iako je sjedište nadbiskupije u Sarajevu, on sjemenište i gimnaziju locira u Travniku. Tome je bilo više razloga.

Prvi je taj što je Travnik bio politički centar Bosne. U njemu su stolovali veziri, a u njemu su uspostavljeni prvi europski konzulati, austrijski i francuski.

Drugi je razlog, što je travnički kraj bio napučen pretežno katoličkim življem.

Treći je ekološki momenat: zdrava klima i prirodne ljepote grada i njegove okolice.

Travnik leži u nevelikoj kotlini u kojoj, kako reče Ivo Andrić: "Sunce najkraće, ali zato najljepše sja." S južne strane pružila se pitoma planina Vilenica, sva utonula u zelenilo, a sa sjeverne nadvio se suri i vrletni starac Vlašić koji se na svome zaravanku pretvara u travnatu i šumovitu visoravan. Na istočnoj strani gdje se gotovo dodiruju Vlašić i Vilenica, ostavivši samo uski proboj rijeci i cesti, otvara se plodno, gusto naseljeno travničko polje. Na zapadu kroz skoro jednako uski prolaz vodi put u jedan od najslikovitijih predjela Bosne, Komar planinu, a preko nje u vakufsku, bugojansku i kuprešku regiju.

Sredinom kotline protječe zlatonosna rijeka Lašva, a na njezinim obalama razastro se poput čadora grad sa svojim mahalama, minaretima i cvjetnim baščama.

Lijevom stranom grada dominira ponosna tvrđava kralja Tvrtka, kasnije Sjedište bosanskih vezira, a na drugoj strani dominantni položaj zauzet će impozantna građevina travničkog sjemeništa i gimnazije.

Mladi nadbiskup svoje sjemenište i gimnaziju povjerava ocima isusovcima Prvi odgojitelji i profesori bili su stranci, Austrijanci. Nadahnuti pravim misijskim duhom pregnuli su na posao punom predanošću i uskoro te ustanove podigli do zamjerne visine. S vremenom dobili su u svoj red dosta domaćih sinova koji postupno preuzimaju vodstvo i sjemeništa i gimnazije, a kasnije i novoosnovane

bogoslovije u Sarajevu.

Kroz šezdeset godina svoga postojanja i intenzivnog rada travnički su zavodi dali našoj domovini plejade vrijednih i značajnih muževa, ne samo crkvenoga, nego i kulturnoga i političkoga života.

A onda, s drugim svjetskim ratom nadolazi sumrak, a za njim i potpuna noć, kataklizma i pustoš.

Noć 21. II. 1945. zabilježena je kao definitivni prestanak djelovanja Nadbiskupskog sjemeništa i gimnazije u Travniku.

Zbog teškoća u nabavci hrane i zbog ratnih opasnosti djeca su već prije poslana kućama.

Po konačnom osvajanju Travnika od partizanske vojske te sudbonosne noći svi su isusovci protjerani iz Travnika i pod vojničkom stražom sprovedeni pješice preko planine Vjetrenice u pravcu Zenice, koja još nije bila osvojena. Svatko je smio ponijeti samo najnužnije osobne stvari. Za nekolicinu starih i bolesnih poslužila su sjemenišna kola. Pravi prognanički egzodus!

Nakon teških napora i opasnosti doprli su nekako do Zenice, a odatle su jedni krenuli prema Sarajevu, a drugi prema Zagrebu.

Frapantan je događaj koji se zbio na tom izgnaničkom putu. Riječ je o časnom bratu Martinu Megliču. Godinama je bio u sjemeništu na raznim dužnostima. Uz ostalo bio je i sjemenišni bolničar. Bila je to, uistinu, "Božja duša". Osim liječenja i podvorbe pravih bolesnika, znao je ponekad primiti pod svoju zaštitu, "u krank", đaka kojemu je zaprijetila veća opasnost, primjerice, od kakve važne pismene zadaće. Ali, nije bio naivan.

Za notorne zabušante imao je "dobar nos". Takvima je slijedila drastična terapija - ili stroga dijeta ili ricinusovo ulje - i svaki bi upoprijeko ozdravio.

Pri upadu partizana u Travnik u studenome 1944. godine o. Stjepan Flodin osuđen je od Vojnog suda na pet godina zatvora "radi neprijateljske propagande" i odveden s vojskom.

Brat Martin zamolio je tada oca rektora Ivana [agera dopuštenje da učini zavjet po kojem on nudi Gospodinu svoj život u zamjenu za život o. Flodina. Otac rektor mu je to dopustio.

Na putu za Zenicu stigli su izgnanici do sela Rike kod Viteza iznad kojega su Nijemci držali utvrđene položaje. Partizani su prisilili isusovce da idu naprijed, inače ih oni moraju strijeljati. Krenuli su, naprijed dvojica s bijelom plahtom, a onda ostali i paljba je prestala. Svi su sretno prešli bojnu crtu osim brata Martina. Pao je pogođen u glavu s dva metka i tu je ostao. Seljani su ga uz pratnju jednoga o. franjevca sahranili na groblju u Vitezu.

Događaj je uistinu frapantan - tumačenja ad libitum.

O. Flodin proveo je u zarobljeništvu četiri godine; najprije u Drvaru gdje je prebolio tifus, zatim u Bihaću, a onda u Zenici kao "broj 1687". Pušten je godinu dana prije. Od osude do smrti poživio je i radio više od četvrt stoljeća.

Možda ne bi bilo neosnovano i nerazborito zaključiti da je to razdoblje života i rada imao zahvaliti velikodušnoj žrtvi časnog brata Martina Megliča.

Kad već spominjem o. Flodina, neka mi bude slobodno nadodati o njemu još koju. Mislim da je to zaslužio. Najplodnije godine života proveo je u travničkim institutima kao profesor i kao odgojitelj. Predavao je francuski, hrvatski jezik i književnost. Kako je kao student na Zagrebačkom sveučilištu jednom pao iz hrvatske gramatike, za inat samome sebi, a možda i profesoru, naučio je čitavu Maretićevu gramatiku napamet po stranicama i paragrafima. Književnost je predavao na moderan, zanimljiv i privlačan način. Da je to imalo svoje rezultate, svjedoči činjenica kako se iz naše generacije okušalo na peru više njegovih đaka: Babić, Belić, Gusić, Sukner, Periškić, a napose Mijo Škvorc.

I pojavom i vladanjem o. Flodin bio je uistinu gospodin.

Karakteristična je ona anegdota, kad su ga nakon dolaska s robije pitali, što mu je bilo najgore. Odgovor je glasio: "Brate, najteže mi je bilo ono mljackanje kad jedu."

U prvim poratnim godinama susretao sam se s bivšim travničkim isusovcima.

Za udivljenje je bila ona njihova smirenost i predanost s kojom su prihvatili sva ona ratna događanja i gubitak Travnika.

Oni su s istim marom preuzeli vodstvo sjemeništa i gimnazije u Zagrebu na Šalati, ali očito je bilo da je Travnik ostao njihova velika ljubav, neizmjerna ljubav.

Nama, travničkim đacima, preostalo je samo sjećanje na one sretne dane naše mladosti, sjećanje pomiješano s tugom prognanih i rezignacijom obespravljenih. Tome, evo, ima poslužiti i ovaj moj skromni zapis. 

Više informacija o našem Zavodu, u kojem djeluje sjemenište, internat, osnovna škola i gimnazija možete pronaći u slijedećim izdanjima:
Travnička spomenica
1882-1932
Travnička spomenica na 25. godišnjicu Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa i Velike gimnazije Sjemenišna crkva u Travniku - Crkva mladih i za mlade Izvješća za školske godine 1941.-42., 1942.-43. i 1943.-44.