I JOŠ UVIJEK

       Stoji neki mladić nekoliko metara od mene. Izgleda tužno i shrvana. Mislim kako nema neki poseban razlog za njegovu tugu, ali ovo tmurno vrijeme tako loše utiče na ljude. I nije ti on jedini takav.

     Razgledam oko sebe i primjećujem kako su svi isti pa čak i onaj dječak  u kojeg je pola mojih prijateljica zaljubljeno do ušiju, onaj koji sve nasmijava, smeđih očiju i iste takve kose.  Dječak koji će se možda prepoznati kad bude ovo čitao. I on je danas takav, bezvoljan. I onda se zapitah. Kakva li sam ja? Počela sam najiskrenije što sam mogla pa ću tako i nastaviti. I ja sam ista kao i on, samo što to nisam primijetila dok se nisam osvrnula oko sebe. Pogledam u svoje napisane pokušaje u pronalasku pravih riječi samo za jedan stih, a zatim u one koji za to uopće ne mare. Kao što zraka sunca izbije shvatih  kako je svaki čovjek „kovač svoje sreće“.  Pa tko će ti je drugi prepoznati i dati je? Nasmiješih se prijateljima u učionici i pogledam Travnik kojeg i tmurnog jako volim.

     Pronašla sam sreću koja se u malim trenutcima i stvarima krije. Onu sreću za koju sam nekoliko časaka prije bila sigurna da je nema i da je izmišljena.  I još uvijek sam sretna jer sam shvatila kako nije potrebno biti savršen, drugačiji je sasvim dovoljno.

                                                                    Marija Martinović 8. a

                                                                   KŠC „Petar Barbarić“ – Osnovna škola Travnik